Kada 1985. godine kanadska autorica Margaret Atwood objavila “Sluškinjinu priču”, viziju distopijske budućnosti u kojoj žene žive u reproduktivnom ropstvu, inzistirala je na tome da je to djelo “spekulativne fikcije”, a ne znanstvene fantastike. Razlog je jednostavan – dok se znanstvena fantastika, kao što joj i ime govori, ubraja u neku daleku domenu fantastike, spekulativna fikcija nije toliko nevjerojatna.
Društvo poput Republike Gilead, u kojima su prava žena sasvim zatrta, a plodne žene svedene na živuće inkubatore moćnika, zaista nije teško zamisliti u stvarnosti. To je bilo istinito u 1985., a istinito je i danas – i relevantnije no ikada. Iako je Atwoodičin roman još i svojedobno pobudio veliko zanimanje javnosti, konzervativci ga prozivali, a neke škole i pokušale ukloniti s popisa lektira i iz knjižnica, planetarno ga je proslavila istoimena serija iz 2017. godine.
Došla je baš u pravo vrijeme kada su svijet zahvaćali prvi razorni valovi “me too” pokreta i počelo se polako ali sigurno raspletati klupko tisućljetne diskriminacije i zlostavljanja žena. Serija je upravo ušla u svoju četvrtu sezonu, a iako je njena poruka i dalje jednako čvrsta, snažna i potrebna, mnogi se, ozlojeđeni tmurnom atmosferom, količinom nasilja i očaja kojima nas već četiri godine izlaže, pitaju: dokad više?
Prva sezona serije streaming servisa Hulu, čiji je autor Bruce Miller, uvela nas je u svijet sluškinje Fredove, nekoć zvane June, jedne od rijetkih žena čije su reproduktivne sposobnosti preživjele ekološku katastrofu koja je većinu žena ostavila neplodnima. Prije no što su Sjedinjene Američke Države propale i postale distopijski Gilead, June je imala muža zvanog Luke i kćerkicu. Muža su joj ustrijelili, kćer oduzeli, a ona je postala sluškinja bogatom paru, Zapovjedniku Fredu i njegovoj supruzi Sereni Joy. Biti sluškinja u Gileadu znači nešto mnogo više od služenja. Po uzoru na biblijsku priču o Raheli i Jakovu, paru koji nije mogao imati djece, sluškinje se “na koljenima svojih gospodarica” predaju njihovim muževima i rađaju im djecu. Jednostavnim riječima, sluškinje Gileada sustavno su silovane ne bi li zatrudnjele, a ako to već nije bilo dosta, zabranjeno im je čitati, pisati, izražavati svoje mišljenje, zarobljene su na imanjima svojih gospodara izuzev izleta u kupnju i primorane su nositi crvene halje i bijele kape koje im skrivaju lice. Prva sezona Huluove serije instantno je odjeknula cijelim svijetom. Crvene su halje potlačenih sluškinja postale simbol borbe za prava žena koje su ih nosile na brojnim prosvjedima, uključujući i u Hrvatskoj.
A “Sluškinjina priča” uspjela je, kao što to danas samo popkulturni fenomeni mogu, skrenuti pozornost i na tolike stvarne nepravde s kojima se žene suočavaju u suvremenom društvu koje se ponekad čini tek na korak od Gileada. Već u drugom nastavku popularne serije, radnja je odlutala od svog književnog predloška, odnosno, nastavila je gdje on staje. Nije podlegla doduše onim zamkama u koje upadaju brojne adaptacije kada tim putem krenu. Priča je i dalje bila uzbudljiva i dobro ispričana, produkcija, kostimi, scenografija i gluma vanserijski, a poanta na mjestu.
Nećemo vam kvariti radnju najnovije sezone, no dovoljno je reći da se čini da se količina patnje, sadizma i brutalnosti na ekranu jednostavno počela činiti suvišnom. Kada se već u prvoj epizodi nagledate mučenja i za cijeli život i na njih otupite, ona više ne nose istu snagu kao prije. Nekad jednostavno treba znati kada podvući crtu.
