Kad sam prijatelju rekla da nije loša riječ uspornik, lanjska pobjednica natječaja časopisa “Jezik” za najbolju novu hrvatsku riječ, koju je autor izmislio kao zamjenu za termin ležeći policajac, on mi je uzvratio: “Jest, ali meni je ipak veći gušt pregaziti ležećega policajca nego uspornik”.
U toj anegdotici zrcali se sva dubina dvojbe o tome ima li ili nema smisla poticati ljude da traže i stvaraju hrvatske inačice za stare i nove tuđice što su prodrle u naš jezik. Dilema, koja je i javnost i struku podijelila na dva “neprijateljska” tabora: jedni bezrezervno podupiru, a drugi uglavnom ismijavaju tu inicijativu, stara je otkako je 1993. g. “Jezik” raspisao taj natječaj na poticaj tadašnjega glavnog urednika akademika Stjepana Babića (od milja zvanog limunika, jer je to njegov davni prijedlog za hrvatsko ime voća poznatog kao grejpfrut).
Ovih nam je dana stigla vijest o riječima-pobjednicama najnovijega “Jezikova” natječaja, koji se od lani održava uz sponzorstvo Zaklade “Dr. Ivan Šreter” (ona odaje počast liječniku koji je za komunizma bio sudski progonjen zbog uporabe hrvatske riječi časnik umjesto “jugoslavenske” oficir, a četnici su ga ubili u Pakracu na početku Domovinskoga rata). Prvo mjesto (i 10.000 kuna) zaslužio je Vilim Pantlik za riječ naplatnica (zamjena za naplatna kućica), drugo (5000 kn) Slavko Perković za riječ opuštaonica (zamjena za wellness) i treće (3000 kn) Ljiljana Mitoš za riječ borkinja (žena borac).
U užem su izboru još bile: raskolnica (crta koja dijeli kolnik na dva dijela), tvrđavljani (stanovnici tvrđave), brzogriz (fast food), smećica (vrećica za smeće) i slične, kadšto maštovite, kadšto smiješne, tvorenice. No, koja će, ako će uopće, zaživjeti? Hoće li se naplatnica isplatiti?