Ispravljanje nepravde prema kustosu koji je kao prva žrtva AIDS-a u Hrvatskoj razapet u medijima

U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti ovih se dana održava historijski i kulturološki zanimljiva izložba "Njegova podržavajuća ruka – kuriranje kustosa: Davor Matičević". Naziv izložbe preuzet je iz citata Ivana Posavca koji je rekao da velik dio njegova fotografskog opusa, kao i onog Mije Vesovića, ne bi postojao da ih Matičević nije podržavao.

Rođen u Splitu 1945, Davor Matičević još kao student povijesti umjetnosti i arheologije objavljivao je likovne kritike u časopisima Polet, Studentski list, Dizajn, Čovjek i prostor, Telegram, Novine Galerije SC, Pitanja i Sinteza, kao i na radiju i televiziji. Od 1970. radio je u Galerijama grada Zagreba na nizu kustoskih i voditeljskih funkcija. U Muzeju suvremene umjetnosti u kojem je od 1991. do smrti bio ravnatelj, predstavio je niz važnih inozemnih suvremenih umjetnika poput Victora Papaneka, Uga La Pietre, Billa Vazana, Haansa Hackea, Lucija Fontane, Herberta Lista, Josefa Sudeka...

Pa iako je imao jednu od ključnih kustosko-prosvjetiteljskih uloga na zagrebačkoj likovnoj sceni sedamdesetih i osamdesetih, Davor Matičević u široj je javnosti nažalost ostao upamćen kao D. M. – prva javna žrtva AIDS-a u Hrvatskoj.

Još za njegova života mediji kao da su se natjecali u pribijanju bolesnog čovjeka na križ, secirajući detalje njegove bolesti i pravdajući senzacionalizam javnim interesom. Nakon smrti, jedan hrvatski tjednik posvetio mu je čitavu duplericu, u opremi ističući kako se radilo o čovjeku koji je bio "visoko rangiran u homoseksualnim krugovima hrvatskoga kulturnog i političkog establišmenta", kako je bio "šarmantan i promiskuitetan", a išlo se toliko daleko da su objavljeni i detalji iz pokojnikova intimnog dnevnika.

Iako apsolutno svaka redakcija u svojoj prošlosti ima sramotne epizode, danas s ponosom možemo istaknuti kako je Večernji list bio jedini koji se tada izuzeo iz medijske harange: u nekrologu naše likovne kritičarke Dorotee Jendrić govorilo se isključivo o Matičevićevoj karijeri, ističući kako je u Zagreb dovodio svjetske zvijezde poput Roberta Mapplethorpea i Hansa Hakea, da je u dva navrata kurirao izložbe na Venecijanskom bijenalu te da se u domovini bavio umjetnicima u rasponu od Bukovca do Toma Gotovca.

Izložba koju je na poziv kustosice Leile Topić u zagrebačkom MSU-u sada realizirala riječko-zagrebačka platforma Jučer Danas Sutra nastoji reinterpretirati muzejsku i duhovnu baštinu Davora Matičevića, uzimajući u fokus njegov profesionalni opus kao izniman doprinos različitim zajednicama.

– Leri Ahel i ja kao kustoski tim bavimo se zaboravljenim i neistraženim pojavama iz naše povijesti, u želji da reinterpretiramo našu kulturnu ostavštinu na novi i inkluzivniji način. Usprkos ogromnom nasljeđu koje je uključivalo osamdesetak izložbi u samo 23 godine profesionalnog rada, kao i činjenici da je prepoznao i na početku karijere podržao nevjerojatan broj danas važnih umjetnika, Davor Matičević je osoba koja je devedesetih na neki način medijski i društveno izbrisana. Ostao je "duh koji luta hodnicima muzeja", kako su taj zaborav ocijenili mnogi. Kako je njegova kustoska djelatnost često bila motivirana temama tijela i seksualnosti, za izložbu smo odabrali njegove radove koji se u motivima ili interpretativno tiču tih tema – otkrio nam je kustos Željko Luketić.

Autori izložbe ne propuštaju tematizirati ni sramotan tretman koji je tijekom svoje bolesti imao Davor Matičević, a posebno ganutljiv izložak njegovo je posljednje pismo, u kojem iz odjela za oboljele od AIDS-a u bolnici "Fran Mihaljević" djelatnicima Muzeja suvremene umjetnosti čestita Novu 1994. godinu potpisujući se kao "vaš pokojni kolega i suradnik".

– Dugo smo razgovarali trebamo li u izložbu uvrstiti dokumentaciju iz novina koje su se tabloidno iživljavale nad njegovim stanjem. Neki su smatrali da ne trebamo uopće, a drugi da ih trebamo naglasiti još jače, kao stup srama tih autora i redakcija. Nama je bilo važno uključiti ih kao refleksiju društva tog vremena, koja pokazuje degradaciju vrijednosti nakon progresivnog i liberalnog odnosa prema AIDS-u osamdesetih, u kojima su o toj bolesti postojale i edukativne emisije na javnoj televiziji.

Taj materijal na koncu je stavljen u posebnu sekciju prostora, da ljudi mogu pročitati sporne novinske tekstove kao informaciju o kontekstu koji je bio jedan od motiva da napravimo ovu izložbu. Taj materijal je informacija o vremenu i društvu, ali ne i nešto što "preuzima" izložbu. Naprotiv, naglasak je na umjetničkom radu. Željeli smo čovjeka znanog kao D.M. vratiti iz kategorije tabloida i dati mu pravo ime, Davor Matičević – objašnjava Luketić.

Promatrajući izložbu posvećenu tom uglednom, talentiranom i često radikalnom kustosu, čini se da gledamo u povijest suvremene hrvatske umjetnosti: u njegovim radovima, a i brojnim fotografijama nastalima u neformalnim okruženjima nižu se autori poput Marine Abramović, Sanje Iveković, Svena Stilinovića, Vlaste Delimar, Željka Jermana...

Ta spoznaja otvara i pitanje koja je bila uloga queer kustosa i umjetnika u razvoju hrvatske likovne scene te zašto su njihovi identiteti do danas prešućivani ili još gore – promatrani kroz prizmu skandala.

A kada govorimo o trendovima, zanimljivo je i da na početku ove izložbe stoji upozorenje da se ne preporučuje mlađima od 18, iako slične izložbe u osamdesetima nisu nosile takva upozorenja!