Vesna Parun i Vesna Krmpotić velika su imena hrvatske i europske poezije. U jednoj večeri objedinila ih je dramska umjetnica Marija Sekelez izvodeći recital “Dvije Vesne ili ljubav mi je najčudnije čudo” u prigodnom prostoru jazz i kabare kluba Kontesa uz sami Trg bana Jelačića. U tome su joj zdušno pomogle violinistica Mirta Balog, flautistica Katarina Horvat i najzaposlenija od njih, harfistica Doris Karamatić.
Jednosatna predstava iz koje treba istaknuti doprinos oblikovatelja rasvjete Gorna Jurkovića, kao i oblikovatelja tona Dragutina Dražena Slopšeka bila je decentna i potresna, baš kao i pjesnički opus dvije hrvatske Mediteranke koje su bile (i ostale) neokrunjene kraljice hrvatske poezije. Doduše, između opusa Vesne Parun i Vesne Krmpotić, postoje i brojne razlike, iako im nitko ne može poreći i brojne sličnosti. Jednoj je ljubav otjelotvorena isključivo u čovjeku, drugoj ne samo u čovjeku nego i u božanskom prisustvu. Njihov odnos također je bio bremenit i u najmanju ruku dinamičan. Kretao se u velikim i dramatičnim amplitudama, od najvećeg prijateljstva do totalnog izbjegavanja i odbijanja. Stoga se Marija Sekelez prihvatila teškog zadatka, pomiriti dvije snažne literarne osobnosti i nepokorne individualke koje su imale različite biografije i nepomirljive sudbine makar i nakon njihove smrti. I kontrapunktirati njihovu poeziju u kojoj je ljubav postavljena na pijedestal koji ponekad možda i ne zaslužuje.
Za svoj zahtjevni recital Marija Sekelez je uglavnom izabrala poeziju, iako je među pjesme diskretno umetnula i dijelove pjesnikinjinih autobiografija kako bi ih dodatno približila publici. A publika je nakon srčane i netradicionalne interpretacije poznate i amblematske pjesme Vesne Parun “Ti koja imaš nevinije ruke” spontano i samo nakratko zapljeskala jer je predstava imala svoj zacrtani hod budući da je dio pjesama bio unaprijed snimljen. Treba pohvaliti i činjenicu da je Marija Sekelez u svoj recital uvrstila i pjesmu Vesne Parun “Kad bi se moglo otputovati” koja je nepravedno zapostavljena u recepciji njezina raskošnog pjesničkog opusa. Isto tako Mariju Sekelez treba pohvaliti jer se prihvatila prijeko potrebne afirmacije Vesne Krmpotić kojoj je hrvatska sredina i to iz raznoraznih razloga uskratila neke od najvećih pjesničkih nagrada kao što je to, primjerice, Goranov vijenac poezije.
Stoga ovom glumačkom pjesničkom recitalu treba poželjeti puno izvedbi jer je hrvatska sramota da devet godina nakon smrti Vesne Parun u Hrvatskoj nije objavljena niti jedna jedina njezina knjiga!? A lijepo je ispalo i da je recital završio nježnom izvedbom duhovne skladbe “Panis Angelicus” Cesara Francka koja je na osobit i metafizički način ujedinila svijet poezije i glazbe podsjetivši nas kakve je velike pjesnikinje hrvatska poezija iznjedrila.