Na terasi Zajednice Talijana u Rovinju na završetku prvog festivala Rovinj Art & More koji je osmislio Ronald Braus sinoć je gostovala predstava Dušana Radovića “Ženski razgovori”. U toj dugovječnoj predstavi glume Svetlana Bojković, Vesna Čipčić i Mile Caci Mihajlović. Povod je to za kratki razgovor s poznatom srpskom glumicom Svetlanom Bojković.
Koliko dugo već izvodite tu predstavu?
Već trideset i pet godina i s njom smo puno gostovali i u inozemstvu. Jedne davne godine prije rata bili smo i u Rovinju i igrali je u rovinjskom teatru, pa mi je drago da smo opet tu.
Lani ste bili u Hrvatskoj i s Nušićevom “Gospođom ministarkom”. Kakvi su vam dojmovi s toga gostovanja?
Nušićevu “Gospođu ministarku” igram već trinaest godina u Narodnom teatru u Banjaluci s njihovim ansamblom. Lani u studenome gostovali smo u Zagrebu i u Rijeci u Hrvatskom kulturnom domu. Publika je to lijepo prihvatila i dvorane su bile pune. Drago mi je da je na zagrebačkoj predstavi bila i sjajna i velika glumica hrvatskog kazališta Branka Cvitković koju sam gledala kada je prije trideset devet godina igrala Gospođu ministarku u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Taj je susret doista bio božanstven i drago mi je da smo baš s tom predstavom bili u Zagrebu.
U bogatoj karijeri glumili ste i u seriji TV Zagreb “Kuda idu divlje svinje”, i to veliku ljubav Crnog Roka. Kako je bilo na setu te serije i koja je tajna njezina uspjeha do današnjih dana?
Rado se sjećam te uloge u seriji “Kuda idu divlje svinje”. Snimanje je bilo jako lijepo organizirano. Redatelj Hetrich bio je gospodin. Na setu bilo je jako ugodno i svi smo bili jako dobro primljeni iako se ustajalo jako rano jer smo snimali po magli u okolici Zagreba. Kako nisam vozač, vozim se često taksijem Beogradom, a kako su zbog situacije ondje mnogi taksisti obrazovani ljudi, od nekolicine sam čula da je to najbolja serija ikad snimljena na ovim prostorima. To ipak nešto znači jer su taksisti glas naroda.
Dobili ste i Zlatnu arenu u Puli za ulogu u filmu “Pas koji je voleo vozove”. Ima li ta Arena svoje mjesto među vašim uspomenama?
Ta Arena ima važno mjesto, pogotovo što je to bila moja prva filmska uloga nakon deset godina bavljenja glumom. Puno sam radila za televiziju, ali do te 1977./1978. nisam glumila na filmu. Nedavno je, nažalost, preminuo Gordan Mihić pa smo imali emisiju na RTS-u u kojoj je između ostalih njegovih mnogobrojnih scenarija iz crnog vala, spomenut i taj film.
Mnoge glumice napisale su autobiografije. Hoćete li i vi napisati svoju?
Neću jer je toliko toga o meni pisano da svi već znaju sve. Često su puta ponavljane stvari jer čovjek ne može izmišljati. Nemam ni neku potrebu za tim. Jedno sam vrijeme mislila da bih možda mogla pisati kratke pričice, naravno iz mog života, ali za to sam prilično lijena. Kratka priča je inače teški žanr u književnosti. Ako budem poživjela i ako mi se poklope kockice, možda budu te neke crtice.
Djelovali ste u nekoliko kazališta. Gdje vam je bilo najljepše?
Dosta sam radila u beogradskim kazalištima. Izvan Beograda sam radila samo u Novosadskom pozorištu 1984. kada smo radili Marinkovićevu “Gloriju”, a ja sam bila Glorija, a tu je i banjalučka “Gospođa ministarka”. U Beogradu sam bila u Jugoslavenskom dramskom šesnaest godina, devet godina u Narodnom pozorištu te sam onda prešla u slobodne umjetnike i stalno surađivala s Ateljeom 212. Imala sam sreću da radim razne žanrove, komedije, drame, čak i antičku dramu. Ako me pitate za scenu koja mi najviše odgovara, to je Narodno pozorište čija scena nije prevelika kako bi se moglo očekivati. To kazalište ima tri galerije i jednostavno ste zagrljeni publikom, iako se na sceni osjećate komorno. To je moj intimni osjećaj koji se tiče samo scene, a ne teatra kao institucije.
Je li vam danas žao što ste odbili neku ulogu?
Nije. Imala sam sreću da ne napravim pogrešan potez. Kada sam god nešto vratila, ispalo je da je to bilo dobro, no nisam to često radila.
