Na opasku da su "Svinjari" definitivno najuvrnutiji film 62. pulskog festivala, redatelj-debitant Ivan Livaković reagira s olakšanjem:
– Najuvrnutiji! Duboko se nadam jer sam u suprotnom fulao i šefa i stanicu. Htio sam snimiti zabavan, nekompromisan film o temi koju smatram bitnom i time nastaviti ono što sam radio na Akademiji, unatoč negodovanju nekih, a to je da filmska dramaturgija ne mora nužno biti svedena na besmislene, neprirodne, sterilne dijaloge koji su obilježili poduži period hrvatske kinematografije, već može koristiti i druge elemente filmske abecede.
Primarno vas očito zanima satiriziranje TV showova i medijske scene, ali i društvenih kriterija uopće.
Trash TV program, mediji i srozavanje društvenih kriterija nisu samo hrvatska boljka, no Hrvatska je mala zemlja s malo stanovnika, iz dana u dan sve manje, u kojoj je zagušenje tom vrstom sadržaja očitije nego u većim sredinama, u kojima ipak postoji neka alternativa. Koju god televiziju ili portal otvoriš, zaskoči te estradizacija, bilo da je riječ o estradizaciji trivijalnih sadržaja ili malo ozbiljnijih kao što su politika, gospodarstvo, ljudske "tragedije". Otud početni impuls. Što se tiče "boje i mirisa" filma, nisam sklon patetici pa ni on nije dobio ruho neke turobne drametine u kojoj svi uzdišu, plaču, šute ili šapću te gledaju u pučinu, nego ima ruho crne komedije.
Kako se u tu ideju uvukla ideja o antimjuziklu punom narodnjaka?
Glazba je inače bitan element mog filmskog izričaja. "Svinjari" su ozvučeni elektronikom, šansonom, kanconom, popom, romskom glazbom, pa i narodnjacima. Htio sam se poigrati žanrom mjuzikla, ali ne na način da glumci malo pjevuše i plešu na kiši, nego i da pjevanje bude u funkciji ocrtavanja klime u kojoj živimo. Što se narodnjaka tiče, i oni iznad i ispod "hrvatske ledine" znaju da zadnjih 25 godina nisu obilježili Mozart, Bach i Rachmaninoff, iako ima i klasične glazbe u filmu, nego poskočice i popočice, tako da je besmisleno romantizirati te nekog tko ima konfekcijski broj 62 gurati u 32, jer bi mi u najmanju ruku bilo tijesno.
Imate li kakve uzore?
Nemam, ali naravno da postoje filmaši koje volim. Buñuel, Almodovar, rani Woody Allen, Terry Gilliam, Wong Kar-Wai, Takeshi Kitano, Park Chan-wook samo su neki od njih.
Vaši "Svinjari" trebali su biti prikazani lani, ali ste ih u zadnji čas povukli. Što se dogodilo?
Imali smo velikih tehničkih problema sa zvukom koji nisu bili mačji kašalj, pogotovo za film u kojem je 50-ak pjesama. A bilo mi je bitnije da film bude kvalitetan u svakom segmentu nego "ofrlji ekspres-lonac".
Film djeluje dosta skupo, iako debitanti dobivaju upola manje novca.
Kriterij pri dodjeljivanju sredstava ne bi trebao biti je li netko debitant ili ne, već o kakvom je filmu riječ. Logika kaže da ne koštaju jednako komorna drama s dvoje ljudi u jednoj sobi ili akcijski spektakl. "Svinjari" su sve samo ne komoran film, u njemu je više od 30 lokacija. Javne smo platili, a one privatne rješavali smo na balkanski način: prijateljstva, okretanje roštilja, moljakanja, treptanja... Na filmu su većinom radili moji kolege s Akademije; glumci, snimatelji, montažeri, pomoćnici režije koji su se entuzijastično prihvatili projekta. Stariji kolege bili su istog stava i agilnosti tako da smo dobro uigrani uspjeli snimiti film u tri tjedna. Budući da je riječ o ljudima visoke estetike i snalažljivosti, kostimi, scenografija, rasvjeta i sveukupni kadar izgledaju daleko skuplje od budžeta koji smo imali. Puno su mi pomogli i producenti, pogotovo Ivan Maloča u finalizaciji filma.
Najesen se na HRT-u počinje prikazivati vaša serija "Nemoj nikome reći". Kako se vaš rukopis uklapa u HRT-ov senzibilitet? Čujem je bilo dosta problema s odobravanjem scenarija.
Serija je zabavna, atraktivna i ne izgleda kao tipični hrvatski TV proizvod. Mislim da će biti veliko osvježenje. Što se kuloarskih priča tiče, neka ostanu upravo to. Ne možeš ljudima zabraniti povremeni unos "junk fooda", čak i ako si radikalni nutricionist.
Po mojoj malenkosti, fil mi se sviđa i jako je dobar! Samo naprijed!!!