Kada smo prošle godine, baš negdje u ovo vrijeme, prvi put razgovarali s Davorom Dmitrovićem, upravo je bio obranio diplomski rad na Akademiji likovnih umjetnosti, otvorio prvu samostalnu izložbu i spremao se na doktorski studij u dalekoj Kini. Sada, nakon provedenog semestra na akademiji u kineskom gradu Hangzhouu nedaleko od Šangaja, odakle je pobjegao u zadnji trenutak prije izbijanja pandemije, osim što se prilično zna sporazumjeti na kineskom, priprema i drugu izložbu koju će, ipak, održati u Zagrebu.
– Živio sam na kampusu akademije koji je zbilja nenormalno velik. Da dobijete dojam, jedan kampus, a ima ih tri, velik je kao potez od Draškovićeve do Britanca u Zagrebu. Živio sam u dijelu u kojem se nalaze samo zgrade za studentski smještaj, a velik je kao čitav grad. Moj život sastojao se od učenja kineskog od ponedjeljka do petka, jer prvi semestar je posvećen samo učenju jezika. U slobodno vrijeme lutao sam po gradu, obilazio galerije, kafiće, putovao do Šangaja… – kaže nam Dmitrović o životu u gradu koji ima više od 10 milijuna stanovnika.
Hangzhou se nalazi u umjetnički vrlo jakom području, a njihova umjetnička akademija poznata je u svijetu. Dmitrović je tamo završio zahvaljujući ugovoru kineske vlade i zagrebačke ALU, koji je nudio stipendiju za doktorski studij. U Zagrebu je Dmitrović tako završio grafiku, u Kini nastavio na smjeru grafike i slikarstva, a uz stipendiju kineske vlade ubrzo je uspio naći i dodatni posao.
– Našao sam posao za dva tjedna – predavao sam engleski malim Kinezima. Tako da uz stipendiju možeš zaista lagodno tamo živjeti. No zaista ti treba neko vrijeme da shvatiš da se nalaziš na doslovno drugom kraju planeta. Bačen si u strano društvo, drugu kulturu, gdje su drugačiji način života, ponašanja… Stvar je zapravo u tome da si ti njima stran. Kamo god bih došao, pogledi bi se lijepili za mene. Prošao bih kroz trgovački centar, gdje bi u restoranu večerale obitelji, a klinci bi se zalijepili za prozor, kucali i gledali u mene. Za njih sam jednostavno bio drugačiji, visok, bradat i bijel – govori Dmitrović koji je sa svojih 195 centimetara u Kini sigurno bio prizor za pamćenje. Kada je tek došao u Šangaj, i metroom putovao od zračne luke do centra, mislio je da će u tom golemom gradu sresti, kaže, puno ljudi različitih rasa.
– Ali ništa! Ušao sam u metro i svi su mi bili do ramena. Na jednoj stanici ukrcao se jedan backpacker, isto neki visoki bradonja. Samo smo se pogledali, kimnuli si i to je bilo to. Moj prvi susret sa Šangajem – smije se.
Ipak, smatra, mi ljudi imamo tu divnu sposobnost da se bar pokušamo prilagoditi svom okruženju. I umjesto da upali obrambeni mehanizam i zatvori se pred nepoznatim, on je upijao i pomalo filtrirao sva nova iskustva. Budući da u prvom semestru, dok je učio kineski, nije imao mentora s akademije ni predavanja, sve je skicirao u svoj sketchbook, a unajmio je i atelje u kampusu.
– Počeo sam slikati u tom ateljeu u onom trenutku kad sam se najviše osjećao kao da sam odsječen od svega. Daleko od svih koji su mi bliski, do kojih mi je stalo, ljudi koji me razumiju... Koliko god se čuješ s obitelji i prijateljima, ti si tamo sam, prepušten sam sebi i jedini način na koji možeš s nekim komunicirati postaje tvoje slikarstvo i crtanje i rad. Pričanje tih nekih prizora samom sebi, a na kraju i eventualnoj publici koja će vidjeti ono što si ti osjećao tada i s čime će se oni moći na neki način uspostaviti odnos ako su proživjeli nešto slično – a vjerujem da jesu – kaže Dmitrović kojeg su upravo osjećaji otuđenosti, daljine i gubitka sigurnosti inspirirali, ili možda primorali, da krene raditi na svojoj najnovijoj seriji radova.
Nazvana “Gle kako mogu savinuti ruku”, ova se serija umnogome razlikuje od one vedre i prilično humoristične “Olimpenijade”, ali počiva na istim principima dualizma i suprotnosti. Istražuje intimu, bliskost i zajednički suživot dvoje ljudi, stvaranje i gubitak vlastitog identiteta u odnosu na onoga drugoga. I dok smo pisali kako se u njegovim prethodnim radovima ženska i muška energija skladno nadopunjavaju, na njegovim novim slikama snaga tog dualiteta podcrtana je upravo gubitkom druge strane, gubitkom bliskog odnosa koji je i sam iskusio i koji je pretočio u nove radove. A ta je dječja, nevina gesta “savijanja ruke” zapravo je čin mirnog protesta protiv rastanka i samoće.
– Ovdje se radi o ljubavi i o nečemu što svi proživljavaju na ovaj ili onaj način. Jer svi koji su bili zaljubljeni znaju što znači izgubiti ljubav. Ta gesta savijanja ruke, koliko god se činila banalnom, mislim da ima jednu iskrenu i djetinju snagu. A slikanjem sebe u tom položaju shvatio sam da upravo kroz sebe mogu ispričati puno priča o ljubavi i gubitku koje će rezonirati s mnogima – iskreno govori Dmitrović koji se ovog puta okušao i u tehnici ulja na platnu. Dva je autoportreta iz nove serije izložio i u Xika Art Gallery u Hangzhouu na skupnoj izložbi stranih umetnika "To Say Almost the Same", gdje je jedan uspješno i prodao.
Trenutačno čeka na rezultate natječaja brojnih galerija te Ministarstva kulture kako bi najnoviju izložbu uspio realizirati, a u studenom će izlagati i na popratnoj izložbi Salona mladih HDLU. Za sada, zbog cijele situacije odlučio je zamrznuti studij te ostati Zagrebu u koji se zimus vratio na kratki odmor. Međutim, ubrzo su mu počele stizati obavijesti s akademije da povratak neće biti moguć zbog pandemije koja je počela harati Kinom. U početku mu je to, priznaje, zvučalo apsurdno. Bilo je predaleko da bi imalo ikakve veze s njegovim životom u Hrvatskoj. Ali kao što svi znamo, i Hrvatska se na neko vrijeme našla u potpunom lockdownu. Netom prije karantene položio je vozački, ali nije časa časio i počeo je voziti taksi. Ali i to mu služi kao inspiracija.
– Počeo sam taksirati jer je to jedini posao koji možeš dobiti dosta brzo, ali sad tražim posao koji bi mi bio bliže i u kojem bih čak možda mogao ostvariti neku karijeru. Javljam se na razne oglase, imam neke branše na koje ciljam, a u međuvremenu taksiram jer mi odgovara biti u gradu, promatrati grad, ljude. Mogu uz neku svoju glazbu i svoju priču jednostavno provesti dio dana u promišljanju. A i kad kreneš s ljudima u razgovor, oni ti pričaju o svojim iskustvima, a meni to daje neku novu perspektivu – zaključuje.