Sumrak manija, kako se od milja naziva apsolutno ludilo koje je započelo 2005. godine izlaskom romana “Sumrak” Stephenie Meyer, bila je globalni fenomen koji je tijekom posljednjih petnaest godina i dalje ostao nenadmašen. Serijal knjiga o neodoljivom vampiru Edwardu Cullenu i smotanoj smrtnici iz susjedstva Belli Swan u rekordnom roku osvojio je srca, mahom tinejdžerica i njihovih majki, diljem svijeta.
Kolone razularenih obožavatelja skupljale su se pa i spavale u šatorima ispred knjižara kako bi dočekale idući nastavak. A kada su počeli izlaziti i filmovi s Robertom Pattinsonom i Kristen Stewart u glavnim ulogama, sve se podiglo na neviđenu razinu. Rastrojene obožavateljice spavale su u krevetu s kartonskim modelima Pattinsonova lika, a glumca vrišteći pratile u stopu, uhodile ga kod kuće, sve dok nesretnik nije javno zavapio da ga puste da na miru ode do dućana.
Naprosto, svi su sanjali o savršenom, besmrtnom muškarcu koji će ih izbaviti iz njihovih bezličnih života, a pritom ih možda i pretvoriti u čarobno stvorenje poput sebe. Jer, za razliku od dotadašnjih prikaza vampira, koji su prije svega bili zastrašujući, Sumrak vampiri bili su jednostavno nadljudi – nadljudski lijepi, snažni i moćni – bez sitničarija poput osjetljivosti na sunce ili češnjak. A kad u jednadžbu dodate i ljubavni trokut s vrućim, nabildanim vukodlakom Jacobom Blackom, stvar jednostavno postaje neodoljiva.
Meyer je, dakle, potpuno rasturila postulate horor-žanra u kojem su prije obitavali vampiri i ugurala ih, bolje i patetičnije od svoje prethodnice Anne Rice, u nišu fantastično-romantičnog žanra za tinejdžere.
Sve u svemu, sagu čine četiri knjige koje prate bezvremensku ljubav tog nespojivog para – “Sumrak”, “Mladi mjesec”, “Pomrčina” i “Praskozorje”. Tu su, doduše, i dva spin-offa “Kratki drugi život Bree Tanner” o mladoj vampirici koja se pojavljuje u “Pomrčini” te besmislena i bizarna knjiga “Život i smrt” izdana za desetu godišnjicu serijala. Ona je, naime, od riječi do riječi identična “Sumraku”, osim što su glavni junaci zamijenili rodove pa se sada zovu Beau Swan i Edythe Cullen. Nakon tog doista katastrofičnog pokušaja oživljavanja tada već polumrtve baze fanova – mislili smo da je sve gotovo. No Stephenie Meyer opet nas je iznenadila. Ovog kolovoza na policama se iznenada našao još jedan nastavak sage – “Ponoćno sunce” – ponovno prijepis “Sumraka” – ali iz Edwardove perspektive. Naime, ostale su knjige ipak napisane s Bellina stajališta.
Najzagriženiji obožavatelji već su pročitali nekoliko poglavlja koja su procurila u internetska bespuća prije desetak godina, a očito se u njima ponovno rasplamsala ta vatra budući da je “Ponoćno sunce” doslovno odletjelo s polica i u prvih tjedan dana prodano je čak milijun primjeraka. A još nije ni prevedeno s engleskog.
Jedino što je donekle moglo parirati popularnosti Sumrak sage bila je saga “50 nijansi sive”. Indikativno je pritom reći da je taj serijal knjiga, iako prilično seksualno eksplicitniji, zaživio prvo kao fanfiction temeljen upravo na “Sumraku”.
O fenomenu zaluđenosti “Sumrakom” pisani su i znanstveni radovi iz područja književnosti, ali i psihologije i sociologije, a autoriteti su najozbiljnije upozoravali na loš utjecaj tih knjiga na mladež – odnos Belle i Edwarda, naime, ispunjava apsolutno sve kriterije nasilne veze koje postavljaju nadležna tijela. Budući da je autorica serijala pripadnica rigidne Mormonske crkve, mnogi su nagađali da je kroz knjige pokušavala progurati žensku čednost i podređen položaj naspram muškarca.
Edward tako Belli prijeti u svakoj prilici koja mu padne pod ruku – ali ona je sama kriva jer “predobro miriše”, a on se, jadan, jedva kontrolira da joj ne bi iščupao grkljan. Iz tobožnje brige za njenu sigurnost ne dopušta joj da se viđa s prijateljima, bolesno je ljubomoran na svaku mušku osobu u radijusu od kilometra, a najviše ga izluđuje što joj ne može čitati misli – jer to je jedina od njegovih ekstra vampirskih moći na koju je Bella imuna.
Nadalje, iako njeno slabašno smrtno tijelo ne odolijeva priprostim i niskim porivima, Edward joj, kako bi se to naški reklo – “ne da” – da je ne bi slučajno obeščastio prije braka ili joj naudio svojom nesputanom snagom. A još i prije no što su počeli “hodati”, upadao joj je u spavaću sobu kako bi je noćima gledao dok spava i smrtno ozbiljno joj prijeti da će se ubiti ako ga ikada ostavi. Što je prilično junački pothvat kad si već mrtav. Ne sprečava sve to njega, doduše, u drugom dijelu, “Mladi mjesec”, da ostavi nju. Opet, tobože, ne bi li je zaštitio, ali prije toga ne propušta provaliti joj u kuću i sve tragove sebe – fotografije, CD-ove i poklone – ukloniti, kako je kao ne bi podsjećale na njihovu ljubav. Bella na to, u maniri prave emancipirane djevojke, reagira padanjem u katatonično stanje dugo pola godine za vrijeme kojeg njen otac Charlie krši ruke i panično zove psihijatre.
Kao što ste mogli i pretpostaviti, ponovno čitati “Sumrak”, ali iz perspektive besmrtnog i nadmoćnog zlostavljača, nije baš neko romantično iskustvo. Štoviše, vrijedno je utoliko što nam pruža uvid u osobnu psihopatologiju vječno 17-godišnjeg mizantropa i sebemrsca koji svoje frustracije maskira u krinku ljubavi.
A budući da smo za potrebe ovog članka zaista i pročitali taj roman, s uvjerenjem tvrdimo da se spisateljski stil Stephenie Meyer ni nakon cijelog desetljeća nije se pretjerano popravio. Niti je sadržaj knjige uspio odoljeti zubu vremena koji uporno nagriza mizogine književne prakse – kako bi rekli Amerikanci: “Ostarjelo je kao mlijeko”. Ali to nije ni bitno. Ova knjiga je, na koncu, ljubavno pismo obožavateljima kojima je “Sumrak” obilježio djetinjstvo i odrastanje, poremetio vrijednosne sustave i postavio nerealne standarde u ljubavi.
Ako je već htjela napraviti nastavak što se nije pozabavila vezom njihove kćeri i Jacoba to bi donekle bio nastavak sage ovako je samo preživanje prožvakang ali izgleda narod to hoće ona osjtila priliku tko voli neg izvoli.