Izraelska ljevica je izgubila, a oni koji trenutačno pobjeđuju užasni su ljudi

U kina diljem Hrvatske stiže višestruko nagrađivani dokumentarni film "Jedina zemlja", djelo palestinsko-izraelskog kolektiva koji čine Izraelci Yuval Abraham i Rachel Szor te Palestinci Basel Adra i Hamdan Ballal. Velik dio filma čine snimke iz arhive aktivista i stanovnika pokrajine Masafer Yatta na Zapadnoj obali, čiju zemlju već desetljećima zauzimaju i domove ruše izraelski doseljenici. Palestinski stanovnici prisiljeni su pritom privremen krov nad glavom pronalaziti i u špiljama, ali odbijajući predati se, pod okriljem noći neumorno, sizifovski, grade nove domove. No, film je ovo koji pronalazi sjajan balans između mučnih scena destrukcije i nasilja te prijateljskih, životnih razgovora dvojice mladića, Yuvala i Basela, koji, iako se nalaze na suprotnim stranama sukoba u koji su uvučeni protiv svoje volje, imaju mnogo više sličnosti nego vjerskih, etničkih i inih razlika koje ih na prvi pogled dijele. Iako su se u ovaj virtualni razgovor koji smo vodili uoči hrvatske kinopremijere u Dokukinu KIC, trebala priključiti oba protagonista, do Basela Adre u trenutku pisanja ovog članka nisu se uspjeli probiti naši pozivi ni poruke.

– Više puta pokušao sam ga nazvati, ali ne mogu doći do njega. Nažalost, to se često događa, nestaje im struje i signala za mobitel. Zabrinut sam i nadam se da je dobro. Ne uspijevamo se često vidjeti jer Baselu nije dopušten ulazak u Izrael, ali trebali bismo se ponovno sresti na filmskom festivalu u New Yorku i tome se radujem – kazao nam je Yuval Abraham.

Kako ste se vi i Basel upoznali, a zatim odlučili snimiti film?

Bilo je to prije otprilike pet godina, kada smo Rachel Szor i ja prvi put došli u Masafer Yattu kako bismo napisali članak o uništavanju palestinskih sela i protjerivanju stanovništva. Rušenje kuća je, morate shvatiti, nešto što se događa ogromnom broju Palestinaca, ne samo u Gazi i na Zapadnoj obali već i samom Jeruzalemu. Čak i dok sam bio dijete, a odrastao sam na jugu zemlje, sjećam se da sam gledao kako se to događa u obližnjim palestinskim selima. Bilo mi je iznimno važno o tome pisati, jer to nije slučajnost, već politički problem – izraelska država Palestincima praktički onemogućava legalno graditi kuće. Tako smo upoznali Basela Adru i Hamdana Ballala, lokalne novinare i aktiviste, koji su živjeli tu stvarnost, koji su živjeli u zajednici čije kuće gotovo svakog tjedna iznova ruši izraelska vojska. Započeli smo surađivati s njima, prosvjedovati s njima i u jednom trenutku je Hamdan došao na ideju da snimimo film. Rekao je, a svi smo to osjećali, da novinarstvo nije dovoljno i da možemo poslati snažniju poruku kroz dokumentarni film.

Spomenuli ste da ste i u djetinjstvu svjedočili rušenjima palestinskih kuća. No, u filmu kažete da je trenutak u kojem ste shvatili što se zapravo događa došao tek kasnije?

Imao sam 19 ili 20 godina kada sam polako počeo shvaćati da se događa nešto puno veće i gore. Za mene, prijelomni trenutak bio je kada sam počeo učiti arapski. Nisam siguran zašto, ali nešto se u meni promijenilo. Naravno, znanje arapskog pomoglo mi je da upoznam razne nove ljude i razgovaram s njima, ali na neki način me i povezalo s njima na dubljoj, emocionalnoj razini, omogućilo mi da osjetim njihovu bol na drugačiji i snažniji način. Dok sam odrastao, nisam ni znao gdje se na karti nalazi Zapadna obala. Iako sam odrastao 25 minuta od Basela, nisam to znao. Mogu priznati da nisam baš ni mario. Jednostavno sam bio zauzet vlastitim odrastanjem i nisam bio izložen vijestima o tome što se tamo događa.

Na početku filma lokalci vas pomalo posprdno nazivaju "Izraelcem ljudskopravašem" pa i špijunom... Kako ste se zbog toga osjećali?

Teško mi je pomiriti tu kognitivnu disonancu u meni jer, s jedne strane, naravno da osjećam golemu krivnju i odgovornost zbog toga što moja zemlja radi. Čvrsto smatram da trebam progovarati protiv zločina koji se događaju, ali zbog toga plaćam i određenu cijenu u vlastitom društvu. S druge strane, nisam pripadnik palestinskog društva niti ću ikada doista biti prihvaćen u njega. Nalazim se negdje između, ni tu ni tamo, pogotovo nakon 7. listopada prošle godine. Trenutačna situacija je stravična. Palestinci su, naravno, u najvećoj opasnosti, ali stalo mi je i do života Izraelaca, bojim se za svoju obitelj i svoje prijatelje. Sve te stvari koje osjećam istovremeno ponekad su mi jednostavno previše. I put o kojem pokušavamo govoriti u filmu, put prema kraju opresije, prema jednakosti, čini mi se sve dalji i dalji.

Kazali ste kako biste ovim filmom željeli pridonijeti pronalaženju nekog političkog rješenja. Nazire li se ono više, pogotovo nakon 7. listopada?

Nisam siguran mogu li ga više zamisliti nakon onoga što se dogodilo u Gazi nakon 7. listopada. Ta sušta količina smrti, devastacije i brutalnosti je nevjerojatna. Ne znam kako će se naše generacije, i u Izraelu i u Palestini, uspjeti s time izboriti. Politički govoreći, trenutačno se rješenje ne nazire. Prije samo nekoliko tjedana izraelski je parlament izglasao novi zakon u kojem stoji da Palestina kao država nikada neće postojati. Samo je 8 od 120 parlamentaraca glasalo protiv, svi redom Palestinci iz Izraela. Među ljudima vlada beznađe. Postaje jasno da nam naši vođe ne mogu ponuditi nikakvu budućnost. Nadam se da će se iz toga, makar bi moglo potrajati, izroditi hrabriji politički pokret u Izraelu koji će se otvoreno boriti protiv okupacije, opresije Palestinaca i pozvati na pravu političku promjenu. No, zapravo nije problem u samom pronalasku rješenja za suživot – postoji ih nekoliko, i smislili su ih ljudi daleko pametniji od mene. Postoji ideja o jednoj zajedničkoj državi, dvije države, federaciji... Problem je u tome kako doći do tih rješenja. Za to je, smatram, potreban pritisak. Izraelska strana trenutačno je jača, to je strana koja provodi vojnu okupaciju i na nju međunarodna zajednica treba vršiti pritisak, posebno SAD. Mislim da je sramotno što neke zemlje nisu prepoznale Palestinu kao državu. Mislim da trebaju postojati sankcije protiv pojedinaca i tvrtki koje sudjeluju u ilegalnoj izraelskoj okupaciji. Takve se stvari obično etiketiraju kao propalestinski aktivizam, ali zapravo je i proizraelski. Jer je u interesu, pravom interesu svih ljudi koji žive na ovom području, da žive u zemlji jednakosti, pravde, stabilnosti i sigurnosti.

Kada je "Jedina zemlja" nagrađena na Berlinaleu, održali ste govor u kojem ste žestoko osudili izraelske zločine u Gazi i na Zapadnoj obali i zbog kojeg ste se našli na udaru kritika, proglašeni ste antisemitom, a dobivali ste i prijetnje smrću?

Prvenstveno, to što se dogodilo u Njemačkoj bilo je nečuveno. Bio sam šokiran ponašanjem njemačkih političara. Ogroman dio moje obitelji u holokaustu pobili su Nijemci. Kako su mogli imati srama iskoristiti tu riječ – antisemitizam – kako bi utišali kritiku Izraela? Upravo to pokazuje koliko su ti političari tek oportunisti i na koji način iskrivljavaju i iskorištavaju sjećanje na holokaust. Koriste zvjerstva iz prošlosti kako bi opravdali zvjerstva koja se događaju u sadašnjosti. To nikome ne pomaže, najmanje Palestincima, ali ni Izraelcima. Njihova reakcija me razbjesnila.

Jeste li ikada u Izraelu, zbog svog aktivizma, doživjeli neugodnosti, probleme ili cenzuru?

Vrlo sam glasan i kritičan u svojim istupima protiv izraelske vlade, ali ne mogu reći da sam ikada zbog toga bio kažnjavan, zatvaran niti na meti policije. Paradoksalno, Izrael zaista jest demokracija, postoji određena sloboda govora – ali samo za židovske Izraelce. Za Palestince vrijede potpuno drugačija pravila. Basel, primjerice, živi u vojnoj diktaturi. Njegovo ime je na crnoj listi i ne može napustiti Zapadnu obalu i otići u Izrael. Bio je uhićen, pretučen, u više navrata razbili su ili mu zaplijenili kameru. Da sam ja Palestinac i govorim ovako kao što sada s vama razgovaram, već bih bio u zatvoru.

Vjerujete li, unatoč svemu, doista u moć jednog filma da potakne promjene?

Dokumentarci ne mogu promijeniti svijet niti zaustaviti okupaciju. No, znam da mogu promijeniti ljude, jer i ja sam to osobno doživio gledajući filmove o izraelsko-palestinskom sukobu poput "Arna's Children" i "5 Broken Cameras" koji su također nastali kao djelo izraelsko-palestinskih kolektiva. Oni su doista promijenili mene i način na koji gledam na život. Tako da, da, vjerujem u moć filma. No, bit će to jedno dugačko, bolno putovanje. Jedna je to od najvažnijih stvari koje sam naučio od Basela. Ako nemaš strpljenja i imaš visoka očekivanja, pripremi se na to da će ti srce biti slomljeno. Jedini način na koji možemo nastaviti svoju borbu jest da shvatimo da će ona biti dugačka i teška, i da njezin kraj možda nećemo ni doživjeti. No, i dalje se nadam da hoćemo. Trenutačno smo vrlo fokusirani na to da naš film dopre do što više ljudi, želimo da ga vide milijuni širom cijelog svijeta. Uspjeli smo ga prikazati u gotovo cijeloj Europi, sada će biti u kinima i u Hrvatskoj, no, dvije zemlje u koje nam se pokazalo iznimno teško probiti su SAD i Njemačka. Iako je "Jedina zemlja" tamo primljena na iznimno važne filmske festivale, odbijaju je televizijske kuće i kinodistributeri. Tako da je pred nama još puno posla.

Kao što Basel sjajno poentira u filmu: "Ti kao da misliš da se okupacija može završiti u 10 dana. Pomiri se s tim da si gubitnik. Ti si na gubitničkoj strani."

Da, mi smo gubitnici. Nema sumnje. Izgubili smo. Izraelska ljevica je izgubila. Palestinski narod je izgubio. A oni koji trenutačno pobjeđuju su užasni ljudi. Egoistični, narcisoidni ljudi koji svijet promatraju kroz prizmu nasilja i patrijarhata. Tužno je to i obeshrabrujuće. Ali možda neće biti tako zauvijek.