U prošlom broju Večernjakove Nedjelje redatelji i književnici birali su hrvatske klasike koje treba hitno ekranizirati. Žele Krležine “Zastave”, Nazorova “Velog Jožu”, Begovićevu “Gigu Barićevu”, a stopostotno su suglasni u tome da jedva čekaju ekranizaciju “Črne mati zemle” Kristijana Novaka. Dodali bismo mi na popis i njegova “Ciganina, ali najljepšeg”, kojeg kao hit-predstavu HNK Zagreb već gledamo, a što je sve skupa idealan povod za kratak kulturni razgovor s ponajboljim hrvatskim piscem današnjice.
Ako se ne varam, po vašoj knjizi “Črna mati zemla” nedavno je snimljen kratki film?
Krajem kolovoza snimao se kratki film „Kazneni udarac“. Okupila se sjajna ekipa, svi prilično nestrpljivo iščekujemo montažu. Iako je kratki film zaokružena cjelina, to je i važan graničnik u razvoju dugometražnog filma.
A u kojoj fazi je snimanje dugometražne “Črne mati zemle” mladog slovenskog redatelja Roka Bičeka?
Na scenariju se radilo nekoliko godina, sad je pri kraju i mogu najaviti da će biti nekih novosti u odnosu na predložak. Sad je najveći izazov financiranje. Golem je projekt, snimat će se u tri zemlje, treba vjerno dočarati atmosferu prije Domovinskog rata. Dobili smo Re-Act, Mediju, potporu HAVC-a, očekujemo isto i od Slovenskog filmskog centra, a vjerojatne su i daljnje koprodukcije. Korona sve usporava, ali uz Roka te Danijela Peka i Katarinu Prpić iz Antitalent produkcije prilično sam optimističan.
Koga biste od glumaca voljeli vidjeti u glavnim ulogama?
Imam svoje favorite među hrvatskim glumicama i glumcima, ali najviše bih volio da redatelj i ekipa odrade do kraja casting ovako kako su to napravili s kratkim filmom. Rok Biček voli i zna raditi s naturščicima, kao i kombinacijom profesionalaca i naturščika. To podrazumijeva dugu pripremu, ali i rezultati su nevjerojatni. Vidjet ćete uskoro dječake Gabrijela i Davida u ulogama Franca i Matije, kao i „odrasli“ ostatak predivne glumačke postave. “Ciganin, ali najljepši” upravo je preveden u Norveškoj.
Baratate li brojkama, koji je to jezik prijevoda po redu, muče li se prevoditelji s narječjem?
Tako je, kod izdavača Cappelen Damm izlazi norveško izdanje “Ciganina”. I tu sam imao sreće s prevoditeljem. Jon Kvaerne uložio je silan trud. Prije nego što je počeo s radom na tekstu došao je u Hrvatsku pa smo zajedno posjetili Međimurje i nekoliko romskih naselja. U Sloveniji je prva tranša “Ciganina” rasprodana u manje od mjesec dana, tamo izlazi i drugo izdanje “Črne mati”, u Srbiji obje knjige idu u drugo izdanje još ove godine. Engleski prijevod “Črne mati” također je krenuo dobro, u pripremi je još nekoliko stranih izdanja, ali „novo normalno“ podrazumijeva da ništa nije sigurno do samog kraja.
Kako doživljavate ovu nenormalnu situaciju uzrokovanu koronavirusom?
Kako koji dan. Jedan dan se veseliš jer pomisliš da sad možda antivakseri shvate neke stvari, onda drugi dan ispliva nova teorija zavjere i ljudi dalje vjeruju u ono u što su vjerovali i prije. Jedan dan vidiš neki divan primjer solidarnosti, drugi dan suprotno. Svijet gori. Ali pitam se nije li uvijek gorio, samo što nismo toliko bili bombardirani informacijama pa nas vatre izdaleka nisu pekle. Pokušavam filtrirati i što manje biti reaktivan na informacije koje me se izravno ne tiču. To može zvučati bešćutno, ali to je jedini način da ostanem zdrav i pokušam pozitivno djelovati tamo gdje doista mogu nešto napraviti. Teška godina. Ne samo zbog korone, dvije i dvadesetoj ću rado mahnuti zbogom.
Kako se virus održava i kako će se tek odraziti na našu kulturu?
Znam sjajne ljude koje ovo ozbiljno gazi. Zamislimo samo kako je slobodnim umjetnicima. Znam da je rado viđena predodžba o njima kao o likovima koji se bude u podne, popiju kavu, odu na jogu pa onda malo motaju duhan, popodne odrijemaju da bi navečer mogli svježi i odmorni u Krivi put na pivo. Ali ovi koje ja poznajem su šljakeri koji ne znaju za vikende i godišnje odmore. Za neke od njih sve je stalo i nadam se iskreno da će izdržati. I da će se društvo sjetiti što se radilo za vrijeme lockdowna. Gledali smo serije i filmove, slušali glazbu, čitali knjige. Neke kazališne predstave na streamingu je pogledalo više od 100.000 ljudi. Netko to mora stvoriti.
Gdje vas je zatekao lockdown i kako ste provodili vrijeme u izolaciji?
Većinom sam se bavio nastavom i obitelji. Online nastava, ako izuzmemo činjenicu da ne moraš fizički putovati na posao, zapravo mi je multiplicirala količinu posla na faksu.
Svatko tko počinje pisati redovito se pita koji je ključ vašeg uspjeha. Što vas inspirira?
Inspiracije mi ne manjka, dobrih priča ima svuda oko nas i, naravno, u svakom od nas. Ne vidim se kao nekog gurua koji će prosipati mudrosti o procesu pisanja jer se ni sam ne doživljavam gotovim piscem. Sretan sam što mnogi vole moje knjige, u njih je uloženo puno truda. Sjedati svaki dan za stol, boriti se s demonima, istjerati ih na svjetlo papira, i tako godinama. Dok tekst ne bude barem korektan.
Dogodi li se i vama da sjednete za ekran, na njemu svega nekoliko rečenica, a vi niste sigurni je li to dobro i hoćete li više uspjeti pisati?
Naravno. Paradoksalno, mislim da je manjak spisateljskog samopouzdanja baš dobar za kreaciju, samo treba pružiti otpor.
Hoćemo li uskoro i “Ciganina” vidjeti na velikom platnu?
Ne uskoro, ali hoćemo.