Baš kao i talijanski veristi, na samom kraju 19. stoljeća i češki skladatelj Leoš Janáček u svojoj “Jenufi” donosi priču iz crne kronike. Ali, za razliku od talijanskog juga, u srednjoeuropskoj provinciji zločini se događaju ne zbog eksplozije, nego upravo zbog neprestanog potiskivanja i licemjernog skrivanja svake strasti koja prelazi okvire propisanog katoličkog morala. Htijući valjda prikazati taj kovitlac neukroćenih nagona ispod uštogljene površine redatelj Ozren Prohić u prvom nas je činu predstave u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, premijerno prikazane u petak, počastio još jednom orgijom. U Jenufino moravsko selo takvo što spada koliko i u “Mazepu” ruskog skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog, pa je scenu najbolje opisati kao lošu redateljevu naviku koja prelazi u kliše.
Scenografija Branka Lepena također je bila mnogo uspješnija u klaustrofobičnom drugom činu u kojem maćeha Crkvenjarka ubija Jenufino izvanbračno dijete ne bi li je, otklonivši sramotu, lakše udala. Tu dramu nosi odličan kvartet glavnih uloga: Tamara Franetović Felbinger (Jenufa), Roman Sadnik (Laca), Albert Bonnema (Števa) te, bez obzira na glas koji više nije u vrhunskoj formi, scenski i umjetnički najuvjerljivija Ivanka Boljkovac (Crkvenjarka). Čitava galerija odlično kreiranih i interpretiranih epizodnih likova (Martina Klarić, Neda Martić, Kristina Anđelka Đopar, Jelena Kordić, Zlatomira Nikolova, Ivica Trubić) impresivna je u trećem činu, prizoru svadbe, otkrića zločina i pirove pobjede ljubavi između Jenufe koju nitko ništa ne pita i njezina zlostavljača dobrog srca Lace.
Najbolja konstanta čitave operne premijere bila je Janáčekova izvrsna glazba zbog koje je najviše i vrijedilo prvi put nakon 1946. godine vratiti operu “Jenufu” na zagrebačku opernu pozornicu, a za izvedbu dostojnu partiture na svom prvom gostovanju u Zagrebu i ovdašnjem Hrvatskom narodnom kazalištu pobrinuo se dirigent Srboljub Dinić.
kontrapunkt \"Strka oko vize za Milanovića\" S obzirom da gornji naslov nije dopušteno komentirati, eto poruke ( istom ) autoru ovdje. Postoje ljudi koji uopće ne razumiju što je to diplomatski status, što VIP status, što status predsjednika države, što status premijera države, a što je to status predsjednika Sabora. Postoje zatim ljudi koje možete namazati kolomazom i oni će vam potpisati da na to pristaju, ako znaju da im iza toga slijedi besplatni topli bazen, sauna, masaža i kraljevski ručak. Ma, potpisali bi, ako treba, i dva formulara… Što je drugo Big brother nego plaćeno ponižavanje, i „afirmacija“ amoralnih. Big brother postupak, odlična je usporedba postupka nužnog pred put u Big apple. Figurativno govoreći, takve „putnike“ ne možete baš ničim poniziti jer oni su na kraju „dobili“ i da bi do toga došli pristaju na sve ( pa čak i na još više ).