Zviždači su publicistička knjiga u kojoj se Florence Hartmann, bivša glasnogovornica tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, na primjerima šest zviždača raznih zemalja bavi ljudima koji su, riskirajući svoje karijere i sigurnost, otkrili krupne slučajeve državnih nezakonitosti, korupcije i neetičkog ponašanja. Hrvatsko izdanje dopunjeno je i analizom slučaja Ankice Lepej. Ekskluzivno donosimo ulomak u kojem Florence Hartmann govori o tome je li i sama bila zviždačica.
Jesam li ja bila zviždačica? Neki bi mi mogli postaviti to pitanje. Moje je zanimanje novinarstvo, premda me ono katkada vuklo prema drugim horizontima. Sa svojim iskustvom u zemljama jugoistočne Europe, koje sam pokrivala za Le Monde (dnevne novine u kojima sam radila dvanaest godina), šest godina bila sam savjetnica i glasnogovornica Carle del Ponte, u to doba glavne tužiteljice pri Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i Ruande.
Nakon tog iskustva objavila sam knjigu o međunarodnom pravosuđu i pritiscima koje države vrše kako bi mu ograničile neovisnost. Zatim me taj isti sud progonio i osudio zbog ometanja pravde jer sam dokazala da su suci najmanje jednom prilikom svjesno prekršili zakon kako bi pomogli nekoj državi da se opere od bilo kakve odgovornosti u ratnim zločinima. Dokaze koje sam pritom davala nisam bila dobila dok sam radila na tom sudu, nego nakon što sam ga napustila, i to od izvora nevezanih uz taj sud: tijekom istraživanja jedne afere koja je već bila poznata javnosti, o zahtjevu Srbije da joj se odobri da sudu ne preda zapisnike i stenograme sa sjednice Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije, što su joj suci Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i Ruande odobrili u slučaju postupka protiv Miloševića, no u kojoj je trebalo rasvijetliti još jedan element, a to je: tko su suci Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i Ruande koji su dopustili da ti dokazi o izravnoj umiješanosti Srbije u zločine koji su se dogodili u Bosni i Hercegovini, posebno u srebreničkom genocidu, budu sakriveni od MSP-a i od svjetske javnosti. Tom osudom, pretvorenom u sedam dana zatvora koje još nisam obavila, nije mi se pripisivalo da sam prekršila obvezu diskrecije koju su dužni poštivati djelatnici i bivši djelatnici UN-ovih institucija. Zamjeralo mi se da sam kao novinarka i autorica proširila povjerljive informacije, s obzirom na to da su se suci potrudili sakriti svoj prijestup pod žig povjerljivosti.
Sudili su mi oni suci o kojima sam govorila i njihovi kolege, koje su poslali da me osude. Nisam bila zviždačica, ali sam, poput zviždača, kažnjena bez obzira na legitimnost iznošenja tih informacija javnosti, u odnosu na nelegitimnost sprečavanja njihova objavljivanja.
Po mom mišljenju, ni ta knjiga nije bila knjiga jednog zviždača. Kao zbir mojih iskustava na sudu, dakle insajderskih, ali i mojih prijašnjih iskustava, ona je u mojim očima i dalje knjiga jednog izviđača. Nastoji objasniti širokoj javnosti kako funkcionira to novo pravosuđe stvoreno u ime čovječanstva i namijenjeno sprečavanju barbarstva, kakve su njegove poteškoće i prepreke na koje nailazi pri obavljanju svog zadatka kako bi javnost bolje razumjela mehanizme i kako bi mogla djelovati ako taj sud jednog dana zastrani od svoje misije.
Kad sam nekoliko godina ranije napisala knjigu o Slobodanu Miloševiću, bila sam podigla uzbunu i uzela javno mnijenje kao svjedoka, ali ni tada nisam bila zviždačica. Budući da sam novinarka, moj je posao informirati, pa dakle često i podizati uzbune. Time sam se bavila dok sam za Le Monde pokrivala tragediju u Jugoslaviji. Željela sam se i dalje time baviti u obliku knjige u kojoj sam, na temelju svih informacija već dostupnih u javnosti, uključujući i događaje kojima sam osobno svjedočila, rekonstruirala put bivšeg srpskog predsjednika i njegovu odgovornost u zločinima etničkog čišćenja u Bosni i Hrvatskoj. U vrijeme kad sam se primila pisanja te knjige, Miloševića su smatrali jamcem mirovnih sporazuma koji su 1995. godine okončali rat u Bosni i Hrvatskoj. Sud za koji još nisam radila nije ga bio optužio; nije čak ni najavio službeno otvaranje neke istrage.
A ipak, nije nedostajalo dokaza za njegovu umiješanost u poplavu divljaštva koje je popratilo raspad Jugoslavije. Pisala sam, dakle, zato da podijelim tu spoznaju s javnošću. Nekoliko tjedana prije nego što je knjiga izašla, Slobodan Milošević je optužen, ali zbog činjenica vezanih uz novi rat koji je upravo bio pokrenuo, ovaj put na Kosovu. Optužba za prethodne činjenice, one koje sam opisivala u svojoj knjizi 1999. godine, doći će dvije godine kasnije. Podigla sam uzbunu, razjasnila neke stvari, ali nipošto nisam bila zviždačica. Zbog svog novinarskog rada u jugoistočnoj Europi bila sam izložena raznim oblicima odmazda, i ondje i u Francuskoj, i to odmazda dostojnih onakvih kakve očekuju zviždače. No ja ni tada nisam bila zviždačica. Samo novinarka kojoj je stalo do toga da izvještava o činjenicama.
Samo jednom prilikom bila sam izbliza uključena u zviždačku aferu. Radila sam na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Jedan mladi djelatnik bio je obavijestio upravu o teškim i opetovanim pogreškama koje je njegov nadređeni pravio protiv njega, ali „ne zanima me“ bio je jedini odgovor koji je dobio. Ja sam naivno vjerovala da Ujedinjeni narodi poštuju mehanizme uspostavljene za zaštitu zviždača i upravljanje etičkim uzbunama, to jest za okončavanje razotkrivenih zloporaba, a osobito ove vrste zloporabe moći. Uvjerena, dakle, da se taj problem može riješiti interno, drage sam volje pristala udovoljiti zahtjevu tog zviždača da mu dogovorim sastanak s njegovim najvišim nadređenim, glavnom tužiteljicom. Uzevši u obzir posebnost tih činjenica i ciljane osobe, Carla del Ponte odlučila se obratiti glavnom tajniku Ujedinjenih naroda kako bi saznala kako da vodi tu aferu.
Odgovor je bio jednostavan: uzbuna mora biti prijavljena u obliku tužbe koju zviždač dostavlja UN-ovoj službi za interne istrage. Petnaest dana kasnije spis sa žalbom bio je predan. UN-ove službe povjerile su preliminarnu istragu dvjema osobama izvan suda, ali koje su već radile za taj sud ili za jednu drugu pravosudnu ustanovu Ujedinjenih naroda. Radilo se o tomu da se prije formalnog otvaranja istrage provjeri zviždačeva dobra vjera. Razgovori sa zviždačem i s onima kojima je prijavio tu uzbunu, a koji su više sličili na ispitivanja, bili su vođeni u najvećoj tajnosti. Tako su i mene više od dva sata ispitivali o razlozima koji su me naveli na to da dovedem zviždača u kontakt s tužiteljicom, njegovom nadređenom na samom vrhu hijerarhije.
Dužnosnici te preliminarne istrage svojim su me pitanjima nastojali navesti da priznam da sam ja potaknula tu uzbunu kako bih naštetila osobi čiji su postupci bili razotkriveni. Manje od dva mjeseca kasnije premjestili su me na neko podređeno radno mjesto i nisu mi obnovili ugovor. U međuvremenu, u izvještaju preliminarne istrage zaključeno je kako žalba nije osnovana, ali se od osobe na koju je ta uzbuna ciljala ipak zatražilo da ubuduće više ne radi takve stvari. Zviždač je premješten na drugo radno mjesto i na kraju je otišao sa suda.