O čemu razmišljam kad trebam napisati knjigu? Kao prvo, pomislim kako je to nemoguće. Nemoguće je da svoje misli i osjećaje mogu pretočiti u slova koja će to prenijeti čitatelju, a da se u tom procesu ne izgubi većinski i suštinski dio. A nikako nije moguće da ti neodređeni simboli koji oponašaju zvukove zavedu čitatelja, nagovore njega ili nju da me slijede tamo gdje ih želim odvesti.
Tako gledano, ja sam poput pilota koji sjedi za komandama jumbo jeta. Gledam na pistu pred sobom, a iako sam dosad već izvodio takvo čudo, zdravi razum mi govori kako nije moguće samo uz pomoć dva krila i poslušnog motora odlijepiti tu letjelicu sa zemlje. Vinem ga u slobodan let. I sletim baš tamo gdje sam nakanio. Uostalom, vratit ću se kasnije i na pitanje tog planiranog odredišta.
Pa što onda čini da taj avion uzleti? Očito ne samo onaj usamljeni i prestravljeni pilot. Dakle, priču ne stvara samo i jedino njezin pisac. On, u ovom slučaju ja, isprva stvara niz priča koje se čitaju u danom kontekstu, u danoj tradiciji i u sklopu onog što je isti taj pisac dotad napisao. Pisci, bez obzira na žanr i na to jesu li toga svjesni, ulaze u dijalog sa svojim pretečama i sa svojim suvremenicima. Kao pisca kriminalističkog žanra nisu me stoga zadužili samo Edgar Allan Poe, Conan Doyle, Raymond Chandler i Jim Thompson niti me treba čitati samo u njihovom kontekstu, već su tu i Karl Ove Knausgård, John Irving, Astrid Lindgren, Charles Dickens – a nit se lako može ispratiti i do Cervantesa. Da naglasim: čitati me. Pisci ne pišu nužno u danom književnom kontekstu.
Harryjev hod po tankom ledu
Unatoč svemu ima i pisaca koji nisu pročitali nijednu knjigu prije nego što su napisali svoju prvu. Ali budući da knjiga stiže do nekakve publike, to znači da će se ono što si napisao čitati i doživljavati u danom kontekstu, kroz rezone čitateljevih životnih i književnih iskustava, njegovog estetskog ukusa, moralnih vrijednosti, očekivanja od književnosti i od žanra. Stoga, ako je pisac pilot, književna tradicija su krila, a motor je čitatelj.
To je bar ono u što se uzdam dok ubrzavam pistom i promatram kako mi se primiče njezin kraj.
Rad na romanu „Žeđ“ započeo je 2015. Budući da je riječ o jedanaestom romanu serijala o Harryju Holeu, priča ima protagonista kojeg sam s vremenom jako dobro upoznao. Toliko dobro da će uvijek biti aktualno pitanje imam li što više reći o njemu, da mi nije zapravo dojadio. To je nešto što pitam sebe; važno je, budući da znam da bi, onog dana kad budem napisao nešto – pa bila to i jedna jedina rečenica – što me ne zanima, to bilo jednako ono što je u vezi prvi seks iz osjećaja dužnosti: početak kraja. Mislim da me Harry Hole još uvijek zanima upravo zato što sam ga tako dobro upoznao. Isto kao što stara i bliska prijateljstva ne dosade, već s vremenom postanu jedina prijateljstva do kojih ti je uopće stalo. Radi se, naravno, o postupnom stjecanju sve dubljeg uvida u mnoga lica i naličja te ličnosti i u odraz vlastite ličnosti u njima, ali i uvida koji neće utoliti radoznalost, već će je uvijek dodatno golicati. Nije točno da mi Harry i njegov svijet nikad ne dosade – i jedan i drugi su mračni, a čovjeku zatreba svjetlosti. Međutim, kad provedem neko vrijeme na zasljepljujućoj svjetlosti dana, počnem čeznuti za Harryjevom melankolijom i njegovim pesimističkim nihilizmom. Stoga je paradoksalno što na početku „Žeđi“ susrećemo sretnog Harryja. Pisati o tome bilo je teško, nisam navikao na sretnog Harryja. Na kraju prethodnog romana, „Policije“, Harry se oženi s Rakel i predaje na Policijskoj akademiji koju je upisao i Rakelin sin Oleg. Taj novostečeni doživljaj sreće Harry opisuje kao hod po tankom ledu. Svaki dan se budi priželjkujući status quo, da mu i današnji dan bude puko ponavljanje jučerašnjeg, da se taj led održi. No, dok Harry Hole privatno teži vječnom i skladnom „Beskrajnom danu“, policajac i lovac na ubojice nema mira. Onaj jedan koji mu je umaknuo još je na slobodi. Sklad se sučeljava s tim nemirom, a Harryjeva dužnost prema malom krugu najbližih sukobljava se s policajčevom dužnosti prema onoj većoj kružnici, prema cijelom društvu. Ironično, prevagu odnosi upravo to društvo, zajednica u kojoj je Harry oduvijek bio outsider. A to povlači pitanje, u onoj mjeri u kojoj priče mogu pokrenuti pitanja: ako nekom poput Harryja nije glavni pokretač lov na „sreću“ – što onda jeste? Jesmo li životinje stada ako nam je potreba da doprinesemo tom stadu jača od ljubavi prema supružniku i djeci? Je li „sreća“ u privatnoj sferi precijenjena?
I Harry će u “Žeđi” piti krv
Zatim sam “skrenuo” u vampirizam. Ne sjećam se više za čime sam tragao, ali bilo je to u najdubljim i najmračnijim podrumima psihijatrije. Nabasao sam na priče o Peteru Kürtenu, dizeldorfskom vampiru, i o Richardu Trentonu Chaseu, shvatio sam da mi je upravo to nedostajalo da premostim teme u knjizi i pronađem Harryjev odraz. Obično me ne zanima takozvani “true crime”, ali i nisu me pokrenuli niti uznemirili kriminalistički elementi tih priča, već oni ljudski. Vampirist i ubojica postupa kompulzivno, iz umišljene potrebe za ispijanjem krvi, iako, paradoksalno, riskira završiti otrovan visokom koncentracijom željeza u njoj. Otprilike kao i alkoholičar Harry. A baš kao i Harry, i vampirist traga za onim najintimnijim, najdubljim u čovjeku, iako to čini u vrlo doslovnom smislu. Oduvijek sam Harryja oslikavao kao potencijalnog zločinca, ali ne i kao potencijalnog krvopiju. Pa dobro, izvolite spoiler: u „Žeđi“ će Harry piti i krv. O čemu onda razmišljam kad dovršim knjigu, kad nekim čudom prizemljim jumbo jet i shvatim da sam preživio? Tada, neumorno i, može se reći, kompulzivno, pomislim na sljedeću letjelicu koju želim odlijepiti s piste. Može se to nazvati žeđi, ne smije se isključiti mogućnost da se pisac srodio sa svojim likovima. A moguće je i da bi me u ovom slučaju to trebalo zabrinuti. Međutim, kao i Harry, kao i vampirist, ni mnogi drugi pisci ne znaju ni za što drugo, nego da nastave dalje. Moraju pisati, moraju letjeti.
>> Jo Nesbø: Uživam u igri koju moram odigrati sa svakim čitateljem
>> Nesbo: Ako vam se moji likovi ne sviđaju, ne morate biti ovdje
Odličan, vrstan,kompletan pisac, bez obzira volite li krimiće ili ne, pročitajte njegove knjige. Doktor Proktor je dječja književnost koju bih ja uvrstio u lektiru.