Otkako je 2001. napravio film “Sami” Lukasa Nole, malo je koji pulski festival prošao bez filmova nezavisnog producenta Joze Patljaka. Diplomirani snimatelj bez ijednog snimljenog dugometražnog filma i vlasnik produkcijske kuće Alka film jedan je od većih zanesenjaka u povijesti domaćeg filma, spreman uložiti tehniku i novac u projekte koji nastaju izvan uobičajenih kanala kinematografije. Na toj listi ima cijenjenih i nagrađivanih filmova: “Fine mrtve djevojke”, “Ta divna splitska noć”, “Ničiji sin”, “Josef”... Ove je godine na festivalu u Puli predstavio 3D komediju “Simon čudotvorac”.
U dvanaest godina pojavili ste s jedanaest igranih filmova...
– Svi filmovi osim spomenutog pokrenuti su i snimljeni kao nezavisna produkcija, čak i “Ta divna splitska noć”.
Što vas vodi ili tjera na tako osebujan stav prema proizvodnji filmova?
– Mogao bih o tome diskutirati na razne načine, ali postoji jedan vrlo jednostavan razlog – da ne radim tako, doživio bih 65. godinu bez ijednog dugometražnog igranog filma iza sebe. A čovjek sam koji se bavi filmom! Mnogi su redatelji čekali 40 i neku godinu da bi došli do svog prvog dugometražnog igranog filma ili su prolazili velike kalvarije. Arsen Ostojić je sa 40 godina napravio prvi film i, da mu nisam producirao “Tu divnu splitsku noć”, možda bi dočekao i pedesetu bez filma. Ako svake godine s Akademije dramske umjetnosti izađe po šest ili sedam redatelja, to je u deset godina sedamdeset redatelja, a trenutačno ih imamo aktivnih svega desetak. Mogućnost da se dođe do filma ili da se uđe u krug sretnika koji dobivaju sredstva od države, televizije ili nekog drugog vrlo je mala.
Kada govorite o svojim filmovima, našli ste se ponajprije u ulozi producenta?
– Pravo na bavljenje filmom ne znači samo pravo na bavljenje režijom. Pravo na bavljenje filmom znači da se dovodite u situaciju da radite film na način koji vam najviše odgovara: kao producent, redatelj, scenograf, glumac, bilo što drugo. Nekoliko sam filmova radio i kao mikroman, radio sam i druge poslove, nije mi to bio nikakav problem. Prema tome, ako niste među ovih deset redatelja, jedini je način da radite filmove taj da ih radite u nezavisnoj produkciji. I vrlo je upitno ako dođete do četrdesete godine, a niste probali nezavisnim putem napraviti svoj film. Oni koji misle da im netko mora dati film na dlanu, to ne ide tako. Za film se morate izboriti. I sada sam u poziciji da kao nekakav menadžer tražim mlade ljude koji imaju predispozicije napraviti nešto više od običnog. U režiji ima dosta ljudi koji su zalutali pa treba prepoznati one koji su zalutali, a koji bi trebali zalutati prema meni.
Kako to da dosad niste snimili nijedan igrani film, pa ni za sebe samoga?
– Volim film kao film, a u jednoj fazi života naprosto fizički nisam mogao izdržati tu vrst napora. Svaki je filmski posao jako težak, ali snimateljski posebno jer dvanaest sati dnevno morate biti maksimalno koncentrirani i fizički prisutni. Ne mora značiti da jednoga dana neću snimiti dugometražni film, što je jedna od mojih najstarijih želja.
Ulažete li u produkciju isključivo novac koji zarađujete tehničkim uslugama svoga studija ili, kao što se često misli, nekim drugim usputnim biznisima?
– Tako je bilo u prvom trenutku, kada sam radio prva dva tri filma, a nakon toga su svi ostali biznisi kojima sam se bavio prestali biti važni i počeo sam se potpuno baviti filmom. Alka film ima kompletnu opremu za snimanje filmova i dugo smo prednjačili u svim novim tehnologijama koje su stizale u Hrvatsku. Na nekoliko pulskih festivala sredinom dvijetisućitih radio sam tehničku obradu gotovo devedeset posto svih prikazanih filmova.
Prvi ste uveli i 3D tehnologiju u hrvatski film; lani s vlastitim debijem „Slučajni prolaznik“, ove godine sa „Simonom čudotvorcem“. Je li ulazak u to neka vaša tehnološka ekstravagancija ili mislite da je to format budućnosti od kojeg i hrvatski film može profitirati?
– To više nije medij budućnosti, sada smo već u fazi da nam je normalno da imamo i 3D filmove. Već je to dovoljan učinak moga bavljenja 3D-om. Hrvatska je jedina zemlja u ovoj regiji, pa i šire, prema Poljskoj, koja ima već dva 3D filma. Redatelj moga novog 3D filma „Simon čudotvorac“ Petar Orešković već je rekao da mu je nezamislivo da i sljedeći film ne radi u 3D tehnici. Mislim da to nije nikakva ekstravagancija, nego uključivanje u svjetske trendove. 3D je najnormalniji u Americi, nešto manje normalan u Europi jer autorske kinematografije nisu baš nešto sretne s 3D-om, ali u mnogim zemljama to je normalan dio proizvodnje, ništa posebno.
Iako vaši filmovi nastajali s puno manjim sredstvima od uobičajenih hrvatskih filmova, produkcijski oni često ništa ne zaostaju, neki poput „Josefa“, na primjer, čak djeluju puno skuplje. Koliko koštaju vaši filmovi?
– Već sam četrnaest godina u nezavisnom filmu i prolazio sam kroz razne faze jer je i sam hrvatski film prolazio kroz razne faze: od toga da neke elementarne stvari nisu štimale do raznih promjena u društvenom, političkom, financijskom, kreativnom smislu, načinu dodjeljivanja… Svašta se tu događalo. U svemu tome meni je bilo jako važno da moji filmovi imaju profesionalni standard, a promjenjive su bile veličine priče. “Josef” je, na primjer, bio velika priča, daleko zahtjevnija priča nego “Doktor ludosti” koji je snimljen u jednom prostoru s malim brojem dana snimanja. Ali i taj je film bio na profesionalnoj razini, 35-milimetarska vrpca itd. Moji filmovi koštaju vrlo različito, ali na tehnološkoj razini prosjek je oko milijun i četiri stotine tisuća kuna. S druge strane, trudio sam se da Alka film svake godine stavi u svoj tehnološki park jedan sektor filma. Jedne je godine to bila scena, druge godine kamera, treće ton, četvrte godine rasvjeta… Na posljednjem filmu “Simon čudotvorac” postavili smo autobuse garderobe i šminke. Dakle, svake godine, usto što sam radio film, investirao sam u neki tehnički segment. Zbog toga, ako neki film u produkciji Alka filma košta milijun i pol kuna gotovine, on stvarno košta pet milijuna kuna jer ja ne moram platiti svoju kameru, montažu, rasvjetu ili bilo što iz tehnološkog pogona, ali i to se mora obračunavati kao novac. I tu je bitna razlika između pristupa Alka filma i nekih drugih koji su imali tehničku bazu, ali su je tijekom ovih godina nastojali uništiti. Nekad smo imali Jadran film, Zagreb film, Croatia film, imali smo veliki laboratorij na televiziji i to smo sve u razdoblju od dvadeset godina izgubili, a nismo stvorili nijedan novi Jadran film, Croatia film itd. To je pitanje načina financiranja hrvatskog filma.
Da biste sve to stvorili, morali ste negdje i zašparati. Jesu li to honorari?
– Pa naravno da na nezavisnom filmu honorari ne mogu biti kao na projektima koje financiraju službena kinematografija, televizije ili sapunice, mi smo na kraju te kolone. Ali u principu honorari su nekad veći, nekad manji.
Kad usporedite kvalitativne i financijske učinke, isplati li se to sve?
– Odgovor je: još sam živ. Ha-ha… U prosjeku mi je svaki drugi film postigao nešto. Nijedan čovjek ne može u Hrvatskoj uložiti u film onoliko novca koliko filmu treba, on može biti samo dovoljno pametan i imati umijeće opstanka. I umijeće prilagođavanja.
Jeste li zadovoljni kako vas prati i doživljava zajednica?
– Mogu li tu država ili Hrvatski audiovizualni centar učiniti nešto više, vjerojatno mogu. Ali da se nešto mora promijeniti u odnosu prema ljudima koji nastoje u nemogućim uvjetima napraviti film, a onda se postavlja pitanje treba li im dotirati milijun kuna, što je ništa prema tri, četiri ili pet koliko košta normalan hrvatski film, to je sigurno. Više sam nezadovoljan jednom drugom činjenicom, time da jako malo ljudi pokušava raditi nezavisne filmove, nego time daje li mi HAVC novac ili ne daje. Neshvatljivo mi je da postoji jako velik broj ljudi koji vide da će jako teško doći do igranog filma, no ništa ne čine da to promijene. To me više boli nego hoću li dobiti milijun, dva ili tri. Nezavisni film trebao bi biti nužno zlo u situaciji kada nemate dovoljno novca, a to je naša situacija.
Imate li spreman sljedeći projekt?
Uz sedamdesetak projekata koji ostali nesnimljeni u glavi nosim pet-šest priča koje planiram napraviti. Jedan je veliki projekt, želim snimiti u Hrvatskoj ponovno vestern, želim snimiti jednu političku temu iz 1991. godine itd. Ima dosta toga. Jako mi je teško reći što je prvo što ću sljedeće raditi, ali mogu reći da s autorom “Josefa” Stanislavom Tomićem pripremam novi film.
Pripremate li možda novi redateljski projekt?
– Nisam siguran da ću uskoro nešto režirati. Za razliku od mene kao producenta, kao redatelj, vidjelo se to u “Slučajnom prolazniku”, imam dosta specifičan ukus, to nisu narativni filmovi i ne želim doživjeti neke kritike koje sam doživio nakon prvog filma. Ha-ha…