Nagradu Judita na upravo završenom Splitskom ljetu dobila je i monoopera “Dnevnik Anne Frank” Grigorija Samuiloviča Frida u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta iz Varaždina. U ulozi Anne Frank nastupila je zagrebačka solistica Marija Lešaja.
Je li vas iznenadila nagrada Judita za “Dnevnik Anne Frank”?
Ugodno me iznenadila, a i poziv je došao na moj rođendan. Imali smo odlične kritike u listopadu kada je predstava izašla u HNK u Varaždinu i bili presretni što smo ostvarili gostovanje u Splitu. To je bio veliki poticaj ne samo meni nego i dirigentu Stjepanu Vugeru te Orkestru mladih glazbenika u kojem su mahom tek diplomirani glazbenici ili studenti. A Judita je doista kruna rada na ovom projektu u kojem smo svi uživali, a tu još treba spomenuti i redatelja Ozrena Prohića i dirigenta Matiju Fortunu.
Koliko je unutarnje snage potrebno za interpretaciju lika kao što je Anne Frank?
Imala sam veliko strahopoštovanje koje i sada osjećam, prije svega zbog književnog predloška koji svi znamo kakav je. Strašno poznat, strašno težak i užasno bolan. Kada to čovjek danas u zrelijoj doba ide čitati, izlaze još neki slojevi te literature koja stalno dobiva novu aktualnost. To je i suvremena glazba, pisana 1968. godine, a praizvedena 1971. godine. Glazbeno gledano, vrlo teška literatura. Kada sam prvi put dobila note, lovila sam se za glavu i pitala sam se na što sam pristala. Trebalo mi je deset-jedanaest mjeseci svakodnevnog rada da mi note uđu u grlo, kako mi pjevači volimo reći.
Jedina ste izvođačica na sceni. Koliko je forma monoopere zahtjevna?
Monoopera ima težinu upravo u tome što sam sama na sceni. Nemam oslonac u pjevačkom partneru, i to ne samo tekstualni, notni, nego onaj emocionalni, psihološki. S druge strane predivno je što čovjek kroz takav projekt intenzivno upozna samoga sebe. Tu ponireš u svoju dubinu i vidiš koliko imaš ili nemaš unutarnje snage i fokusiranosti. Važno je i ne emocionalno se involvirati. Morala sam sve odraditi prije u procesima dok sam učila ulogu, kako bih ostala hladna, iako je muzika predivna. Tek na trećoj-četvrtoj izvedbi sam u sebi prvi put osjetila emocionalno opuštanje.
Koliko se često to djelo izvodi u svijetu?
Vrlo često. Kod nas je izvedeno s pokojnim profesorom Belamarićem i njegovim studentima, ali u verziji za klavir. Mi smo prvi izveli pravu verziju s orkestrom.
Jesu li pred vama neka međunarodna ili domaća gostovanja?
Nadam se da će HNK u Varaždinu uspjeti dogovoriti i strana gostovanja, ali i gostovanja u domaćim HNK-ima temeljem ugovora o suradnji nacionalnih kuća. Čeka nas i gostovanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji koje smo zbog korone morali odgoditi.
Koliko je korona poremetila rad na ovoj predstavi?
Kako je u pitanju monoopera, na probama nas je bilo jako malo. Uz mene bili su tu redatelj Prohić, Stjepan Vuger za klavirom i Matija Fortuna. Svatko je sjedio na svom kraju, a za ovaj je projekt trebalo jako puno proba. Onda su došle i probe s orkestrom. Tada smo ušli već debelo u listopad, a stvari su se počele pogoršavati. Ipak smo imali četiri izvedbe u Varaždinu i onda se sve zatvorilo.
Završili ste Akademiju u Zagrebu, a onda se usavršavali u Beču. Tada ste postali i članica zbora bečke Opere?
Ti bečki dani bili su mi predivni, a u Beču sam provela tri godine. Dvije na samom usavršavanju, i to na odjelu za operni studio. Dogodila se tu i audicija za zbor bečke Opere. Otišla sam na blef i prošla. Tamo smo radili velike produkcije iz željeznog repertoara. Tu je bilo i savršeno gostovanje u La Scali s “Fidelijem”. Tu mi je najvažnije bilo to što sam iz s pozornice promatrala najveće svjetske pjevače i gledala njihova mikroponašanja s partnerima na sceni. Ne mogu vam opisati kolika je količina ljudskosti prisutna kod njih. Možda ne kod svih, ali svakako kod onih najvećih. Kada vide da se partner muči, iznimno pomažu jedan drugome.
Je li vam žao što ste se iz Beča vratili u Zagreb?
U Beču je dosta teško prelaziti iz nižih kasti u one više. Kada jednom uđeš u zbor, nemoguće je bez agenta i menadžera ući u rang solista. A u to vrijeme sam u Zagrebu dobila nekoliko lijepih prilika kao solistica pa mi nije žao što sam se vratila. U Zagrebu sam samostalni umjetnik, što ima svoju težinu, ali daje i slobodu i užitak rada s raznim ljudima, što nekada i ne možete ako ste član nekog ansambla.
Znači, nije vam cilj postati stalna članica neke operne kuće?
Možda i je. Ne bih imala ništa protiv toga.
A kako se u Hrvatskoj dobiva neka operna uloga? Jesu li tu važne audicije ili poznanstva?
Mislim da su bitna i poznanstva i audicije. Mi ovdje još nemamo agente, bez kojih vani ne možeš ni saznati za audiciju niti im možeš pristupiti.
Zanimaju li vas više nastupi na sceni ili recitali?
Jako volim recitale, pogotovo njemački Lied. Sestra i ja odrastale smo uz sve te knjige, mama je bila germanist... Užasno to volim, ali me cijeli život snažno vuče scena. Lied je ogoljavanje samog sebe, nekakva intima. Tu nema ulaženja u lik. To nije bijeg od sebe, nego poniranje u sebe i prezentiranje na van. A prema sceni osjećam instinktivnu vezu.
Hoće li vam nagrada kojom je nagrađena “Anne Frank” otvoriti neka nova vrata?
Nadam se da hoće. Rad na toj predstavi i meni je dao poticaj jer sam spoznala da i sama mogu iznijeti operu i pedeset i pet minuta trajati na sceni. Time sam podigla svoju osobnu ljestvicu. No već sam pjevala u monooperi “Ljudski glas” Francisa Poulenca na stihove Jeana Cocteaua također u HNK Varaždin. A postoji još jedno djelo za moj glas, monodrama “Očekivanje” Arnolda Schönberga koju bih isto htjela savladati.
Aktivni ste i u snimanju radiodrama?
Redatelj Petar Vujačić često me zove da radim s velikim glumačkim imenima. Kada dolazim na čitaće probe s njima, malo me je i strah, iako uživam u tome.
Koju si ulogu priželjkujete?
Od naših to je Đula u “Eri” iako je to klišej, a tu je i Straussova Saloma, no mislim da još nisam u vokalnoj fazi za to.