Kad su 1974. crtač Ivo Milazzo i scenarist Giancarlo Berardi donijeli Sergiu Bonelliju na stol prvu epizodu Kena Parkera, nisu ni sanjali koliki će trag njihov junak ostaviti u povijesti talijanskog i svjetskog stripa. Berardi i Milazzo bili su nerazdvojni prijatelji i kolege s fakulteta gdje ih je spojila ljubav prema stripu. Poslije nekoliko godina odvojenog rada za razne izdavačke kuće na raznoraznim likovima, autori su odlučili okušati sreću na domaćem tlu zajedničkim snagama. U to vrijeme nisu mislili raditi vestern-seriju smatrajući da je u klasičnom vesternu već sve rečeno, ali upravo se bio pojavio slavni film redatelja Sidneya Pollacka “Jeremiah Johnson“ koji ih je obojicu oduševio tako da su prepravili originalni scenarij ponuđen Bonelliju i kreirali lik koji neodoljivo podsjeća na Roberta Redforda iz filma, lik koji neće biti klasičan revolveraš nego lovac i vodič koji se oružjem služi samo u samoobrani. Nakon što je vidio tri četvrtine prvog broja, Bonelli je oduševljeno zatražio nove nastavke prepoznajući potencijal u onome što je vidio i imajući na umu otvaranje nove serije. Međutim, zahtijevao je da redizajniraju lik tako da bude bez brade i da promijene ime Jedediah Baker koje je Berardi bio odabrao. I tako je, tri godine nakon nastanka prvog broja, 1977. objavljen prvi broj Kena Parkera nazvan “Duga puška“.
Iz broja u broj oduševljenje i odobravanje je raslo kako kod publike tako i kod kritike koja je otvoreno prihvatila našeg junaka. To ne bi bilo toliko čudno da Ken nije toliko odskakao od ostalih strip-junaka svog vremena. Naime, temeljno pravilo svih popularnih serija je bezvremenost glavnog junaka koji nikad nije stario i čije ste pustolovine mogli čitati bilo kojim redom da ne zapazite neku razliku, glavni junak je prolazio kroz tisuće pustolovina neokrznut, uvijek postojan i nepromijenjen, dok se kod Kena osjećalo da junak kroz priče stari, da stječe iskustvo, da se mijenja, da prolazi kroz unutarnje borbe. Ken je osvojio čitatelje svojom nesposobnošću da bude junak i profesionalni avanturist, sličnošću sa “normalnim čovjekom”, sposobnošću da pogriješi i mudrošću da svoju grešku i prizna, ironijom i samokritikom te vrlinama kao što su velikodušnost, dobrota, odanost, altruizam, hrabrost i idealizam. Ken je unio pravu revoluciju u talijanski strip bogatstvom brojnih obrata, genijalnim načinima kreiranja komičnog, ali i suspensa, posebnim narativnim stilom, “jezikom slika”, gdje prestaje potreba za didaskalijama i balončićima s tekstom. Veliki dio uspjeha leži u Milazzovu lepršavom, slobodnom chiaroscuro stilu crtanja, ingenioznom kadriranju te prekrasnim naslovnicama rađenim u akvarelu koje su se protezale i na zadnju naslovnicu.
Moja generacija iz sedamdesetih odrasla je čitajući „romane“ (nitko koga sam znao nije ih zvao stripovima), ali nije bilo veće tuge nego kad bi ti netko u razmjeni uvalio nekog Kena. Njega nitko nije htio tako da si za jednog Zagora, Teksa ili Bleka mogao dobiti i 15 Kenova. Deset godina kasnije, kad sam se vratio stripu nakon duge, ratom uzrokovane pauze, otkrio sam koliko je Ken ustvari genijalan strip, dok su Zagor i ostali nekako izgubili svoj dječački sjaj. Ken me bio toliko oduševio da sam, zgrožen spoznajom koliko je u Jugoslaviji bio cenzuriran, odlučio postati izdavač i objaviti ga „kako treba“. Iz tog entuzijazma kasnije se rodila Fibra, a ja sam od osrednjeg matematičara i programera postao poprilično dobar izdavač. Trebalo je zatim proći još desetak godina da se, zaslugom Bernarda Radovčića iz Strip-agenta, Ken vrati tamo gdje oduvijek pripada, na kioske. Život ponekad zaista piše romane. A nema boljeg romana od Kena.
Autoru članka zahvaljujem. Odlično napisano. Redovito kupujem na kiosku...Fenomenalan strip. Imam sve brojeve.