Kada nije velika gozba, i mrvice su dobre

Kad se ne možemo hvaliti gozbama, ostaje nam da se zadovoljimo mrvicama sa stola. Tako se otprilike može opisati situacija s gostovanjem hrvatskih glumaca Tarika Filipovića, Krešimira Mikića i Leona Lučeva na aktualnom berlinskom festivalu koji su se predstavili njemačkom političkom dramom „Oluja“ Hansa-Christana Schmida, prikazanom trećega dana Berlinalea. Naravno, to nipošto ne umanjuje uspjeh spomenutih glumaca, tek dosta govori o poziciji s kojom se hrvatski film (a s njime i javnost) mora tješiti i zadovoljavati.

Koga još briga?
Pričom o hvatanju i suđenju srpskom ratnom zločincu Goranu Đuriću “Oluja” govori o Haaškom sudu kao mjestu političkih manipulacija, pa će za nas ne osobito originalna teza vjerojatno poticati puno više razgovora među stranim filmskim kritičarima i političkim novinarima nego što će osobito „prosvijetliti“ političke strukture i publiku na ovim prostorima. Ali će dobiti i dodatni publicitet zbog angažmana hrvatskih glumaca među kojima su još i Dražen Kühn, Jadranka Đokić, Marinko Prga i drugi. Većina ih nastupa u ulozi Srba (Kühn je zločinac Đurić, Filipović njegov odvjetnik) koje srpski glumci tradicionalno ne vole tumačiti kada je riječ o međunarodnim produkcijama na račun ratnih zločina.

Premda prikazuje Haaški sud kao mjesto kompromisa, redatelj Schmid izjavio je nakon projekcije da ga ne smatra nepotrebnim, dapače, zalaže se za njegov nastavak, a Tarik Filipović potvrdio je za Večernjak da njegov posao u tom pogledu smatra vrlo važnim:

– Ima u filmu jedna rečenica u kojoj se istinito kaže: Ma, koga više briga za Bosnu? I mi na ovim prostorima moramo priznati da nas se to sve više ticalo nekada nego danas. Zato sam stranim novinarima kojima sam davao intervjue rekao da zahvaljujem redatelju Schmidu što je njega još uvijek briga.

Tarik ostaje realan
Za Tarika Filipovića, koji se prošetao crvenim tepihom sa suprugom Lejlom, ovo je bio prvi dolazak na jedan od triju najjačih svjetskih festivala.

– Bio sam u Montrealu i na desetak drugih festivala, ali ovo je bilo nešto zaista jako lijepo. No, ne računam da iz ove suradnje može ispasti nešto puno veće. Radije bih snimio po dva dobra filma godišnje kod nas. Daleko od toga da ovako nešto ne bih ponovio, ali pokušavam biti realan i ne zanositi se.