Kako sanjaju susjedove oči

Nema ga nigdje ni vidjeti ni čuti skoro dva tjedna, a onda se iznenada pojavio na balkonu. I to rano ujutro u gaćama i potkošulji. I s trbuhom. Moj prvi susjed. Češka se iza uha, dok mu sunce već bulji u oči. Za njega nikada ne znaš gdje je ni što radi ni je li uopće tu ili negdje daleko. Kao zalutali pas, kojega su gazde ostavile negdje usred šume večer prije svojih godišnjih, u kojima nema mjesta za životinje. Samo za ljude. A on se iznenada pojavio kod kuće. Kao da bi životinje htjele, sve da ih netko i pita, gurati se s takvima u hotelima, kamo odlaze usred sezone samo oni dubokog džepa, puni love, koju su zaradili teškom mukom prodajući ljudima lažne snove u dućanima, u kojima nema ničega ispod stotinu eura i koji sjaje, kao sunce na nebu. A nisu mu ni nalik, zapravo. Samo lažna imitacija. Lažna, kao i njihovi osmijesi pred novim kupcima, koji čim okrenu leđa bivaju zaboravljeni, precrtani, zabačeni, kao stari kišobran, kojeg nitko ne treba. Pa čak niti kada pada kiša. Jer, voze se autima i to skupima, dakako, nije važno kolike su rate i koliko bi gladnih izbjeglica moglo nahraniti, pogotovo danas. Doista, kada pogledam dolje s balkona, ima svega na našem dvorištu. Najviše je susjeda koji šeću sami sebe umjesto psa. Šeću se veoma ponosni zbog svoga izgleda, o kojem se sigurno svakodnevno i višesatno brinu, a ponekad i dok spavaju - nikada ne znaš u kom momentu će te iznenaditi neki poziv na večeru, putovanje ili samo obični izlet u susjednu zemlju; nikada ne znaš, hoćeš li baš danas u podne, dok juriš na kavu naletjeti na nekog fotoreportera i on možda nanjuši tvoj trag na ulici i slijedi te kao lud sve dok ne završiš tamo, gdje završavaju svi ugledni ljudi u gradu (u novinama), i to, bez prave frizure! Prava noćna mora.

Strašno bi bilo pojaviti se nepripremljen u divljoj džungli po kojoj se šunjaju opasne zvijeri i one malo manje, a samo oni izgubljeni bespomoćno na stijeni sjede i maštaju o odlasku na more usred ove ljetne sparine. Jer, srpanj je započeo, a mnogi nakrivili vratove i ne mogu više. Mogu samo sanjati o godišnjem odmoru na nekom mirnom mjestu, gdje nema uopće ljudi i gdje nije važno, je li dobio svoju plaću, podmirio sve račune, koliko je porasla rata kredita i kako izdržati do kraja mjeseca. Zaboga, ljeto je. Svratilo kao svake godine i izvuklo sve što je ljudsko iz ormara.

A najviše uzdaha i znoja. Pogotovo kod susjeda dolje preko puta, kojega je moje oko upravo spazilo. Dvorište mu iznenada krcato raznih predmeta, koji izgleda ničemu ne služe, pa ih je izbacio, tko zna kada, možda dok sam spavala, van na dvorište. Neka se i oni malo osunčaju. Stari televizor, roštilj, dva rasklimana stolca na rasklapanje, čak i dio suncobrana, koji mu, istina, više otkriva, nego što pokriva glavu, ali nema veze, treba se samo točno postaviti na ono prekriveno mjesto i nikamo ne micati. Možda će taj suncobran, doista, poslužiti mom susjedu iz ulice, koji vidim, ni ovo ljeto, kao ni tolika do sada ne planira nikamo otputovati. A takvih ima sve više. Ne stanu više na prste ruku i nogu, jer kriza se otegla i nikako ne silazi sa stranica novina, kao stara pokvarena gramofonska ploča, koja zavija i zavija, ali nigdje nikoga u blizini da je makne. Ili su ljudi naprosto oglušili na jednu te istu glazbu? A možda se moj susjed na balkonu upravo sada sprema nešto u vezi s tim poduzeti, dok ovako ozbiljna oka promatra otamo sa svoje promatračnice u pravcu poderanog suncobrana i hrpe starih stvari, koje mu nagrđuju pogled s njegovog balkona s četvrtog kata, tik uz moj, samo nas pregradica tanka dijeli?

I sva tišina jutra. A možda je tek sada sve shvatio, iako nema niti osam, a nedjelja je. Tko bi, inače, ovako rano izašao na balkon u nedjelju i promatrao radoznalo druge? Možda je susjed odlučio onom ispod nas pomoći? Čini se skoro idealnim u toj pozi podbočen čvrsto objema rukama o balkonsku ogradu. Evo ga, sad će! Samo što ne skoči! Ali, sada je baš izašla dolje na dvorište i ona – susjeda brbljaonica ili moderna domaćica, s mobitelom i cigaretom od kojih se nikada ne razdvaja. Frknula je samo i zanjihala jednim kukom pa ušla nekako razočarano, kao da su je svi napustili.

Ovaj gore pak, stoji i ništa ne poduzima. Oči mu gledaju ravno, kao da su se zalijepile za nešto. A još manje primjećuje da se ovom dolje susjedu u dvorištu točno preko puta zgrade odavno probušio madrac na tavanu od čekanja boljeg ljeta. I maska za ronjenje se iskrivila pod prašinom od godina. Dala bih glavu kako, ipak, još uvijek sanjari o ljetovanju ili barem nekom bijegu, dok onako pod suncobranom sjedi i o nečemu zagonetno razmišlja. O čemu li on to? Možda upravo sada sanjari kako se vozi podbočen onako objema rukama o bradu, koja ne izgleda nimalo teška. Kao ni on. Sav je nekakav proziran, ili od jutarnje sjene zbog gustih krošanja, što zaklanjaju sunce ili ipak, zbog briga, koje više pašu uz ocmoljeno lice. Nije da prisluškujem, ali sasvim ga dobro čujem dok kratko razgovara sa ženom. Ona još na vratima jednom nogom, a drugom na dvorištu: - "Bilo bi dobro otputovati nekamo ovo ljeto, bilo kamo, ne mora biti more. Samo zrak promijeniti... ovdje ga je svakim danom sve manje.."., zastala je.

Malo sam pognula glavu niže da me ne primijeti, da je ne prekidam u jutarnjoj meditaciji. Ali onda, čujem njega kako mrmlja: - "Bit će toga, biti, sigurno jednoga dana, kada se svi izmjenjaju na vlasti i napune dovoljno svoje vikendice, kuće i vile stvarima bez kojih ne mogu živjeti...bit će svega, kada svi dobiju svojih pet minuta pa pokažu sve što znaju... strpi se još malo..."

Postalo mi neugodno na balkonu, ali ne uspijevam se pomaknuti. Čak ni kada ga više ne promatram, čujem njihove riječi, koje se uokolo šire po našem mirnom, usnulom kvartu. Sada ne mogu, a da ga već ne zamislim, kako trči sav radostan negdje nasred bijele pješčane plaže, suncobrana i onda namače svoje nožne prste u plićaku...

A onda ona: - Ma nemoj, to si rekao i prošlo i pretprošlo ljeto i uvijek isto trabunjaš, umjesto da jednom već nešto učiniš!"

- A što to?

- Pa potraži posao vani, možda u Njemačkoj!

- Znači, ti misliš da živimo negdje u Africi, pa smo gladni...

- Ne kažem to, već mi dosadilo slušati jedno te isto, ponavljanje par rečenica, koje bi sigurno na ovom vrelom suncu izgorjele da nemaju dobre kreme, kojima ih mažu, pa ih čak bole već i ruke od mazanja. I oči su im u sigurnoj zaštiti iza debelih tamnih naočala. Bit će svega, ali, očiju koje sve to vide i dalje sanjaju, sve manje."

Skočio je i tako ostao.

Čini se, kao pod hladnim tušem, nakon kojeg se jako stresao i brzo zavrnuo vodu i umakao da ne uhvati neku prehladu. Sada samo još njegove razbacane stvari u dvorištu leže polumrtve na suncu prepuštene same sebi i nemaju se snage maknuti. Stare, prestare od iščekivanja i uvijek nekog idealiziranja i to baš pred ljeto, s reklamom – bit će bolje. Ali, nitko je ne primjećuje, zbog izblijedjele boje.

A susjed pokraj mene s polugolim trbuhom, koji je najviše jutros obećavao svojim pogledom, već je nestao. Samo je malo udahnuo zraka, prije povratka na posao kao vozač kamiona. Tako je to. Ovaj gore na balkonu nema vremena za odmaranje. Ovaj dolje, u dvorištu, ima ga napretek i mogao bi barem malo sanjariti. Da nema supruge.