Već u prvoj sceni sve je jasno: “Zmaj” je bajka. Redatelj Aleksandar Popovski snažno vizualno naglašava jedini način na koji je ruski dramatičar Evgenij Švarc morao reći što misli o staljinističkom drštvu u kojeme je živio i stvarao, i sam početak predstave kao da pripada nekoj pravoj bajci za djecu, da bi taj isti postupak upotrijebio i u sceni kada vitez ubija Zmaja, i doslovno se služeći prizorima iz lutkarskog kazališta.
No, maske brzo padaju, jer “Zmaj” je bajka za odrasle, o Zmaju koji jednim gradom vlada 400 godina i koji svake godine uzima danak u krvi i u svoju špilju odnese najljepšu djevojku. No, Zmaj je ovdje samo na početku priče važan lik. Ovo jest bajka o Zmaju, ali je istovremeno i groteskno istinita priča o zmajevim podanicima, onima koji će i kada zmaja više ne bude, odmah sebi pronaći nekog drugog tko će ih držati u pokornosti i strahu. Aleksandar Popovski, koji ujedno potpisuje i scenografiju i izbor glazbe u ovoj predstavi, kao i dramaturginja Dora Delbianco, udaraju upravo na taj podanički mentalitet, mentalitet straha koji paralizira i tijelo i duh. Oni jasno pokazuju kako nije dovoljno da hrabri vitez ubije Zmaja, jer ta zvijer zapravo čući u svakom čovjeku, onom koji je spreman baš svaki puta pognuti glavu. Satirička žaoka je jasna, svi od reda zmajevi će se lako prepozanti, baš kao što se prepoznao i onaj “pravi” , kada je “Zmaj” zabranjen odmah nakon premijere (1943./44.). Ono što je posebno privlačno u ovom novom hitu Satiričkog kazališta Kerempuh je način na koji je Popovski “Zmaja” smjestio u naše okruženje, i upravo su to replike (počevši od famozme “pipl mast trast as”) ono na što publika najbolje reagira.
Popovskom je ovo druga predstava na sceni Kerempuha, nakon sjajnog posla kojeg je obavio s “Život Harms! Čuda postoje”, a podjela uloga u “Zmaju” jasno otkriva način na koji je upoznao finese glumačkog ansambla ovog kazališta. Tako je teško zamisliti uvjerljivijeg Zmaja od onog kojeg tumači Vili Matula, dok je Luka Petrušić kao Lancelot negdje na pola puta između viteza tužnog lika i nesretnog ljubavnika okruglog stola. Nasuprot tom suprotstavljenom dvojcu stoje Vedran Mlikota u ulozi arhivara, te Hrvoje Kečkeš kao gradonačelnik tiraniziranog grada koji nevjerojatno lako, iako uz koju grimasu previše, sklizne u ulogu tiranina i Filip Detelić kao njegov sin. “Pridošlica” u ansamblu je mlada ilijepa Ornela Vištica koja ulogu Elze, djevojke koji je zmaj odabrao za svoju žrtvu, igra s dovoljno uvjerljive naivnosti.
U tiskanom izdanju Večernjaka objavljene su fotografije posjetitelja i uzvanika sa premijere "Zmaja" i naslovom : "Kome se smiju...?" A smiju se braća Stazić, Milorad Pupovac, Ognjen Kraus, Ranko Ostojić... Po tome, a i po ranijim najavama,možemo prosuditi o kakvoj se predstavi radi. A radi se o tome da su zagrebački Frljići smislili novi škripac za slabašna hrvatska muda (ovu riječ su lansirali Ostojić i Kovačić) pa s guštom stišću. A oni ranije spomenuti se sadistički smiju. Znaju da njihova vremena još traju i da im nitko ništa ne može. Tko ne vjeruje, neka pogleda predstavu. Ako ima dobar želudac, srce, štitnjaču...i ako želi gledati Vilima Matulu, nelustriranog člana zadnjeg, propalog CK SKH.