Kantautor Drago Mlinarec – naš, ali zaboravljeni Bob Dylan

Zajedno s Grupom 220 “izmislio” je hrvatski autorski rock, sedamdesetih je za sobom ostavio impresivan kantautorski trag. Poslije su mu udijelili nagradu počasnog Starog mačka, a pokupio je i Porina za životno djelo… No unatoč zaslugama, priznanjima struke i nesmanjenoj popularnosti evergreena poput „Osmijeha“, čini se da ime Drage Mlinarca još uvijek bolje kotira u kolektivnom sjećanju starih poklonika i zapisima rock-povjesničara no što uspijeva zaživjeti kroz glazbu mladih bendova oformljenih pod njegovim utjecajem.

Sve više se čini kako će (kako ga je jednom opisao pokojni Dražen Vrdoljak), „djed, otac, sin i duh sveti hrvatske rock scene“ ostati na razini statusa svojevrsnog poluzaboravljenog hrvatskog Boba Dylana. Više je uzroka tome prividnom i neobičnom paradoksu. Najvažniji je svakako u tome da rock-kantautorska scena na domaćem terenu nikada nije uspjela zaživjeti kao na svjetskoj pozornici, koja i danas vrvi mladim akustičarima svih profila; na Mlinarčevu tradiciju i opus ovdje se nije imao tko nadovezati.

Napokon reizdanje

Drugi razlog proizlazi iz još jedne teško objašnjive činjenice. Dolaskom digitalnog doba Mlinarčevi samostalni radovi redovito su ispuštani iz reizdavačke koncepcije Croatia Recordsa – njegovih albuma jednostavno nije bilo na CD-u. Na sreću, sada ih ima – i to u kompletu. Nepravda je dostojno ispravljena novim CD box-setom, s podebljom knjižicom ispunjenom autorovim ležernim i nostalgičnim zapažanjima o vlastitoj prošlosti. Set je naslovljen jednostavno Kolekcija. U paketu je osam Mlinarčevih solo albuma, brižno dizajniranih u stilu originalnih vinilnih izdanja uključujući čak i kompilacijski projekt Sabrano na kojemu je kantautor deset vlastitih klasika iz nekog razloga snimio nanovo. Iako je taj pothvat 1980., u doba velikih glazbenih prevrata, imao privid nužnog zvučnog redizajna, danas je teško razumjeti logiku te odluke. Izvorne verzije, razbacane na albumima u rasponu od A ti se ne daj (1971.) do Tako lako (1979.) tehnički su nesavršenije, ali po svemu ostalome superiornije. Ako Mlinarčeva solo karijera i nije bila savršena (a čija je bila?), svakako je imala težinu usporedivu s vodećim kantautorskim imenima globalnih razmjera.

Usporedbe s Dylanom mogu biti donekle nategnute – možda je Neil Young primjereniji sjevernoamerički “parnjak” – ali Drago Mlinarec doista je proširio poetski rječnik rock and rolla bivše države, a posebice lokalne, zagrebačke scene. Poput većine darovitih ljudi, i njegova je osobnost obuhvaćala više strana: skladao je glazbu za kazalište i film, surađivao na TV serijama, bavio se i ambijentalnom glazbom. No, ključna podvojenost njegova autorskog ja sublimirana je na dva kolosijeka, pri čemu onaj klasično-rockerski oslikavaju pjesme poput „Pop pjevač“, „Ja sam feniks“ „Noćna ptica“ i veći dio albuma “Tako lako”. Većina ondašnje publike još ga je više zavoljela kao introvertnog, pesimističnog sanjara koji je kadar uzeti vreću za spavanje i odmetnuti se u planine sam samcat, s „gitarom, radijem i vrećom za spavanje, kako bi malo razmišljao i skladao u miru“. Skladbe kao što su „Pjesme s planine“ s izvrsnog istoimenog drugog albuma iz 1972., potom „Srebri se mraz“ i 14-minutna „Helena lijepa i ja u kiši“ (potonja s introspektivnog izdanja Rođenje) danas zvuče gotovo nestvarno poetično i nepovezivo s hladnom dinamikom suvremenog svijeta, ali time postaju još zanimljivije. I to ne samo kao čisti dokument vremena nego i kao primjeri autorske ambicioznosti iz razdoblja kada je bilo dopušteno rock miješati s poezijom i stvarati glazbu lišenu cinizma a da vam se pritom nitko ne podsmjehuje.

Dobrovoljni autsajder

Jedna od njegovih bitnijih vrlina leži u stalnoj potrebi za kretanjem i istraživanjem, u doslovnom i prenesenom značenju. U njegovu slučaju granice između kazališnih i glazbenih aktivnosti postajale su relativne; na svojim je kazališnim izletima po svijetu crpio inspiraciju za vlastitu glazbu, što se može detektirati u mjestimice egzotičnijim ritmovima albuma poput “Negdje postoji netko”. No u to vrijeme, potkraj sedamdesetih, njegov je kantautorski put ionako bio gotovo zaokružen. Čovjek koji je dotadašnju karijeru izgradio nadahnut svime što su punkeri žestoko uzeli na zub – dugim meditativnim skladbama, sastavima poput Crosby Stills Nash & Young i Traffic, progresivnim rockom i pastoralnom akustikom – novi je val dočekao u producentskom stolcu. Na žalost, njegov produkcijski potpis na znamenitom prvijencu Azre nije naišao na osobito oduševljenje i činilo se da je Dragec, koji je do tada već stekao status hodajuće legende, izgubio dio početne energije.

Isti onaj isposnički karakter koji je po svoj prilici “skrivio” neke od njegovih najosebujnijih radova, odveo ga je sa zagrebačkih ulica u dolinu Sutle, u Bijelu Goricu, gdje se u obiteljskom ugođaju kreativno zabavlja kompjutorima i ostalom tehnologijom. Ako je dospio u poziciju autsajdera koji tek sporadičnim aktivnostima podsjeti publiku na vlastiti značaj, bila je to stvar osobne odluke. A u novoj CD kolekciji najvažnije su stvari koje treba znati o karijeri ključnog odmetnika koji je krojio hrvatski kantautorski rock and roll onda kada je to bilo najpotrebnije – i najteže.