Goran Sergej Pristaš jedan je od naših najuglednijih dramaturga, redovni profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te suosnivač i član BADco., legendarnog kolektiva za izvedbene umjetnosti koji je upravo proslavio dvadesetu godišnjicu rada. Dva su to desetljeća obilježena velikim inozemnim uspjesima, nebrojenim predstavama te pomalo utopističkim traženjem novih modela suradničkog kreativnog rada, što ih je u Hrvatskoj učinilo gotovo endemskim projektom. Njihove je štovatelje zato zatekla vijest da BADco. prestaje s radom, koja je javnosti plasirana uz najavu njihove nove i očito zadnje predstave “Rad panike”. Premijerno su je predstavili na riječkom Grobniku te pored zagrebačke Sveučilišne bolnice, gdje smo ih i zatekli u pripremama za jednu od posljednjih izvedbi.
Prvo i najvažnije - je li istina da se BADco. gasi? Što vas je navelo na tu odluku?
Da, točno je, gasimo BADco. Kazalište je uvijek neko društvo i nama je bavljenje tim društvom bilo podjednako važno kao i predstave: kako radimo, kako komuniciramo, kako se organiziramo? BADco. je kolektiv i prioritet u našem radu uvijek je bio uključiti sve članove kolektiva. Desetak godina imali smo europska sredstva koja su osiguravala svima punu posvećenost bez potrebe da traže druge projekte za preživjeti. Radili smo na predstavama po 8 mjeseci: istraživački, u studiju, na sceni, a ostatak godine radili na znanjima i alatkama koje smo publicirali, dijelili i transformirali u druge radove. Kad su europski projekti promijenili fokus sa stvaranja na distribuciju, više nismo mogli dobiti sredstva za trajni rad jer nismo ustanova ni festival. Pritom nismo umjetnički ni najmanje stagnirali i nadali smo se poboljšanju uvjeta rada. Danas ne možemo platiti članovima i izvođačima rad dulje od dva mjeseca u godini. Cjelokupna scena izvedbenih umjetnosti programski je podfinancirana, bez mogućnosti razvoja. Prostori poput ZPC-a ili SC-a su oteti sceni, Bandić i Boras uništavaju, a ministarstvo „izražava zabrinutost”. Mi smo očito u jednom trenutku dotaknuli strop i što god napravili, nismo mogli napredovati. Sad više ne možemo raditi ni onako kako mislimo da treba. Osim u Zakladi Kultura Nova, ovdje ne postoji vrednovanje, ni potpora razvoju ni sreća uspjeha. Kvaliteta je neoprostiva. U posljednjih nekoliko godina radili smo u velikim institucijama, ali to je samo pomoglo da preživimo jer smo organizacijski iscrpljeni. Ima dobrih programa za razvoj publike, poduzetništvo ili edukaciju, ali to postaje dodatno iscrpljivanje, a produkcija trpi.
Ako se prisjetite početaka kolektiva i njegove tadašnje misije, čini li vam se da ste uspjeli ostvariti sve čemu ste se nadali?
Naša mašta bila je ipak nešto skromnija. Ako gledamo statistički – dva Venecijanska bijenala, premijere i turneje po Americi i Europi, mala međunarodna biblioteka knjiga i časopisa u kojima se piše o BADco... nismo to zamišljali. Ali najveće ostvarenje je to da smo do danas ostali vjerni povodu svog osnivanja, a to je beskompromisnost umjetničkih opredjeljenja. Godine 2000. svi smo odustali od lagodnijih karijera. Niti jedna naša predstava pa ni u institucijama, nije podilazila ukusima. Nedavno mi je jedan kolega rekao da je s nama učio drukčije vidjeti kazalište – to je više od bilo kakve statistike.
Što ćete pamtiti kao najupečatljivije trenutke svojeg dvadesetogodišnjeg rada?
Učenika prometne škole koji mrzi kazalište i nakon predstave pita imamo li još toga. Pranja plesnih podova i WC-a po zagrebačkim dvoranama. Promuklost nakon tri dana neprekidnih razgovora u Veneciji 2011. Početnu potporu Darka Lukića u Teatru &TD. Razbijenu arkadu Tomislava Medaka u Diderotovom nećaku. Predstave u New Yorku i San Diegu izvedene pod temperaturom 39,2° C. Gledatelje koji se odupiru buri na Grobniku...
Od publike ste se rastali predstavom “Rad panike”. O čemu je riječ i zašto ste njezinu zagrebačku premijeru smjestili kraj nedovršene Sveučilišne bolnice, a riječku na Grobnik?
Riječ je o predstavi kojom smo pokušali dovesti u blizinu nekoliko gorućih i kompleksnih tema u jednostavnoj, ali intenzivnoj izvedbenoj formi: klimatsku katastrofu, migracijsku krizu i pandemijsku nepredvidljivost. Grobničko polje je pustara okružena infrastrukturom brzine – aerodrom, automotodrom, autocesta, dalekovod... Predstava je završavala u ogromnom krateru, iskopu za asfaltnu bazu, svojevrsnom amfiteatru. U Blatu je situacija slična, samo što je tu priroda puno agresivnija, zarasta u napuštenu infrastrukturu, ali predstava završava na brdu koje je nastalo navoženjem zemlje i građevinskog otpada sa zagrebačkih iskopa. U obje verzije predstava nestaje iz dana u mrak i tu inverziju napretka prate promišljanja stanja katastrofe u tekstu Gorana Ferčeca, preispitivanja tla koreografijom i komponiranje pogleda sa zemlje, s neba (dronom), pod zemlju i kroz mobitel. A bolnica u Blatu pokazala se dobrom metaforom i za odnos Zagreba prema kulturi – velebna zapuštenost i zarastanje.
Kamo će sada članovi kolektiva? Što ćete raditi vi osobno?
Kamo će bilo tko sad kad se ne može nikamo? Teško mi je govoriti za druge, ali ja ću se prvo s kolegama s Akademije posvetiti pisanju novog studijskog diplomskog programa koji bi transdisciplinarno uvezao prakse dramaturgije, koreografije i performansa s društvenim praksama i kontekstom. To uključuje i realizaciju europskog projekta „Kuriranje u kontekstu”. Ostala nam je još izložba u Splitu u ovoj godini, treba pospremiti i ostavštinu BADco., a imamo još nekih dugova u izvedbama koje je pomaknula pandemija.
Uz akademsku i izvedbenu karijeru, bili ste jedan od osnivača platformi Zagreb je NAŠ! i Možemo. Kako komentirate trenutačnu političku sliku Hrvatske?
Ono što se događa s Možemo! i Zagreb je NAŠ prvi put mi daje političkog optimizma u Hrvatskoj. Mi smo zajedno dulje nego većina stranaka koje su sad u Saboru i hrvatsku politiku smo osjetili na svojim leđima temeljitije nego bilo tko od desnih populističkih spekulanata. To su dvije stranke o kojima će ovisiti život naše djece jer solidarnost, društvena jednakost i odgovornost prema okolišu su vrijednosti bez alternative.
Vjerujete li da Tomašević može postati novi gradonačelnik? Postoji li mogućnost da i vas vidimo na zagrebačkim izbornim listama?
Tomislav Tomašević je trenutačno jedini kandidat koji s dobrim i stručnim timom može donijeti stvarnu promjenu u pristupu upravljanju gradom. Nije riječ samo o smjeni Bandića nego o promjeni cjelokupnog koruptivnog modela vladanja. Stare političke opcije su već ovako ili onako upetljane u Bandićevu mrežu i teško je od njih očekivati korjenitiju promjenu. Što se mene osobno tiče, najbolja stvar u Možemo! je ta da nitko od nas ne može sebe ili druge staviti na listu bez unutarnjih izbora i ako ću biti na listi, to će biti zato što članovi platforme misle da je to politički smisleno.
Živimo u vremenu obilježenom nizom katastrofa, od pandemije i potresa do mogućeg ekonomskog kolapsa, koji su se snažno odrazili na sve društvene sfere. Kako vidite Hrvatsku 2021. godine?
Mislim da svi trebamo promijeniti perspektivu na budućnost jer trenutačno ne živimo u univerzumu, nego multiverzumu nekoliko paralelnih mogućih ishoda. Jedino na što se može računati je nepredvidljivost. Ovo je treći razorni potres koji sam doživio, a mojem ocu peti. Mislio sam da su dva dosta za jedan život. Na primjeru Skoplja i Banje Luke povijest nam pokazuje da kapitalizam, korupcija i nacionalizam puno temeljitije devastiraju gradove obnovljene nakon nepogoda i ništa na tome ne učimo. Ova cezura, ovaj prekid u napretku prilika je za razmišljanje o tome kako svi možemo bolje živjeti, kako skratiti radno vrijeme, što je društveno korisna proizvodnja, kako dijeliti resurse, koliko nam je dovoljno...
U svakoj ekonomskoj krizi, kultura se nađe među prvim sektorima kojima se režu budžeti. Imate li argument protiv takve monetarne politike?
Mislim da ovaj trenutak ne možemo svesti samo na ekonomsku krizu, ali trebamo dobro razmisliti kako dalje s kulturom. Projektna logika rada više ne funkcionira jer se ništa ne da planirati u rokovima. A ono što je meni najdraže, deaktivirano je pobrojavanje gledatelja, odnosno vrednovanje prema posjećenosti. Nepodnošljiva je identifikacija s opasnom sintagmom „novo normalno” jer su samostalnim umjetnicima i nezavisnim skupinama nesigurnost, prekarnost i nepristupačnost resursa ovdje uvijek bili zadanost. Ne znam gdje su dosad bili svi ti kojima je ovo stanje nešto novo i trebalo bi ga prihvatiti kao normu. Moramo iznaći nova mjerila i u ovoj situaciji valja redefinirati što je to kulturna vrijednost i koja je funkcija umjetnosti u življenju boljeg života, a ne samo zabavi i korekciji društva. Bez umjetnosti teško da možemo govoriti o imaginiranju budućnosti, svijeta i razlike. Iako se to čini sad nemogućim, moramo prakticirati nemoguće. Po meni je trenutačno najveća odgovornost na institucijama. One sad trebaju preuzeti odgovornost za cjelinu umjesto da melodramatično zapomažu o svom mogućem kraju. Prije svega moraju zaustaviti smanjivanja koeficijenata i otpuštanja ljudi jer to je u ovom trenutku krajnje neetično. Drugo, kao temeljni kriterij za vrednovanje njihova rada treba postaviti stupanj preuzimanja odgovornosti za cjelinu kulturnog polja i solidarnost prema samostalnim umjetnicima i nezavisnoj sceni. Kriziranje i komercijalizacija programa samo će dati povoda nekome iz politike da na to nasjedne. Ovo je trenutak za razmišljanje, povijest nam pruža tu, možda posljednju, priliku.