Ima kod nas bendova koji rade svjetski relevantnu glazbu, ali znaju koliko su male šanse za veći uspjeh pa to rade isključivo za vlastiti gušt. Jedan od njih je i Kensington Lima čiji je prvijenac “May” prije dvije godine bio među najboljim albumima sezone, a lider benda Josip Radić – inače član Buđenja, Valentina Boškovića i Beatles Revival Banda – sličnu strategiju “bez medijske prisile” koristi i za tek objavljeni album “Southbound”.
Čak bi se moglo reći da je veću energiju uložio u predstavljanje suradnji s Nenom Belanom, Sašom Antićem i nedavni singl Yaye “Treba nam dosade”. Možda i stoga što je “Southbound” otpjevan na engleskom i kao takav namijenjen manjem broju ljudi. Ali ta manjina dobit će u njemu domaći ekvivalent omiljenih stranih ploča. Tko hoće, neka sluša, a tko posluša, čut će puno toga u 11 pjesama albuma. Uz Radića na vokalima, basu, klavijaturama, gitari i većinskog autora, Kensington Lima čine Davor Capković na gitari, Lovorka Sršen na vokalima i bubnjar Jere Šešelja, ujedno i producent albuma. Uz njih na “Southbound” sudjeluje i prava all stars ekipa gostiju; Toni Starešinić, Tibor Karamehmedović (Silente), Olja Dešić i Vedran Križan (Fiumens), Vlado Mirčeta (Mayales), Dean Melki (Pavel), Marko Jurić (Belfast Food, Beatles Revival Band), Mihael Kurjančić (Vatra), te orkestrator i skladatelj Dalibor Grubačević.
Ako su s albumom “May” dobili Porinovu nominaciju u kategoriji “novi izvođač godine”, za “Southbound” bi bez oklijevanja zaslužili onu u kategoriji pop-albuma godine. Prije svega riječ je o elegantnoj, “pospanoj” melodioznosti čije su središnje izvorište Beatlesi i njihova ostavština, koju su Radić i Beatles Revival Band majstorski rekapitulirali u Lisinskom na slavljeničkom koncertu u povodu 50 godina objavljivanja albuma “Sgt. Pepper”. “Southbound” je u tom slučaju “rekatapultacija” mnogih utjecaja popa šezdesetih, sanjive akustike, ugođaja špica s legendarnih starih filmova i melodioznosti. Ovakvi poznavaoci i poklonici povijesti pop-glazbe jednostavno ne mogu omanuti pa mogu prepisati vlastitu konstataciju u povodu prvog albuma; “majstorski album koji bi smjesta ganuo i britanske novinare Guardiana, magazina Mojo ili Uncuta”. I onu tihu manjinu kod nas s početka teksta.