U izdanju Mozaika knjiga upravo je objavljen najnoviji roman mlade američke spisateljice Dane Schwartz "Besmrtnost: Priča o ljubavi". Nastavak njezine uspješnice, bestsellera New York Timesa, "Anatomija: Priča o ljubavi", i ova gotička romansa smještena na početak 19. stoljeća prati mladu Hazel Sinnnett, djevojku koja krši sve norme i pravila svog doba te postaje – kirurginja.
Iako je Dani Schwartz tek 31 godina, već je uspješna književnica, novinarka, kritičarka i televizijska scenaristica koja je radila, među ostalim, i na Marvelovoj TV seriji "She-Hulk", ali i velika zaljubljenica u povijest koja vodi jedan od najslušanijih povijesnih podcasta "Plemenita krv". S Danom smo imali priliku razgovarati o ljubavi, pisanju i načinima na koji prošlost zrcali sadašnjost...
Vaša duologija "Priča o ljubavi" ima vrlo mračnu atmosferu i ton. Što Vas je nadahnulo da napišete priču?
Ljeto nakon što sam diplomirala, prijatelj i ja odlučili smo posjetiti što više mjesta u Europi za što manje novca. Posebno se sjećam dolaska u Edinburgh, bilo je to kao iz sna. Stara gradska jezgra nalazi se na prekrasnom zelenom brdu. Zaista je čarobno. Od tog putovanja zadivljena sam gradom. Također volim mračnu, čudnu povijest. Ova knjiga zapravo su svi moji interesi spojeni u jedno.
Imenu unatoč, one ne prate tipičnu radnju ljubavnih romana, i ljubavni život junakinje Hazel zauzima sporedno mjesto u odnosu na njezinu ljubav prema kirurgiji. Što Vas je navelo na takav izbor?
Hvala! Željela sam glavnu junakinju koja se ne doima stereotipnom "običnom ženom" i nisam htjela da izgleda kao moderna djevojka iz 2022. koja je nekako završila u 19. stoljeću. Počela sam razmišljajući o tome kakva bi djevojka mislila da je sposobna postati kirurg: trebala bi biti hrabra, ali i pomalo štićena i naivna, briljantna, ambiciozna i fokusirana, ali i mlada. Nisam htjela da knjiga poručuje kako je najvažnije pronaći dečka. Isto tako, htjela sam da se može zaljubiti a da to ne postane cijela njezina priča. Nisam htjela poručiti ni da pametne, ambiciozne žene ne mogu pronaći ljubav. To dvoje nije međusobno isključivo. Pametne djevojke također imaju simpatije!
Što vas je privuklo ranom 19. stoljeću?
Jednostavno smatram da je to fascinantno razdoblje. Zamišljam grub, prljav svijet, na fizičkoj razini bolesti i nedostatka higijene. Ali istovremeno, u tom svijetu događa se intelektualna evolucija. To mi je bilo najuzbudljivije – revolucija u filozofiji, znanosti i književnosti u vremenu koje je bilo vrlo neugodno za život. A razlog zašto sam zapravo odlučila smjestiti knjigu u 1817. godinu bio je taj što je to bila godina Frankensteina Mary Shelley. Mislim da je, iz očitih razloga, to imalo velik utjecaj na moju knjigu.
Kako je bilo stvarati ove likove, posebno Hazel i Jacka i njihove jedinstvene okolnosti?
Kada sam počela pisati roman, čvrsto sam odlučila ne upasti u zamku koju nalazim u brojnim knjigama povijesne fikcije. Radi se o stvaranju potpuno modernih likova koji slučajno žive u 19. stoljeću. Htjela sam da Hazel ostavlja dojam djevojke koja je živjela 1817., što uključuje i neke stavove o braku ili njezinoj prošlosti koji se razlikuju od razmišljanja "frajerice" iz 2021. Kroz povijest su postojale izvanredne žene, a Hazel predstavlja zanimljiv izazov. Velik dio njezina samopouzdanja u razmišljanju "zašto ne ja" i da je to što je žena neće ni u čemu spriječiti također dolazi iz povlaštenog položaja. Ona je netko tko je nevjerojatno bogat i živio je pod staklenim zvonom cijeli život. Doživjela je osobnu tragediju, ali srodstvo s plemstvom i bogatstvo pruža joj određenu dozu sigurnosti. Mislim da joj upravo susret s Jackom usmjerava pažnju na surovu stvarnost Edinburgha.
Željela sam "usidriti" ove likove u iskustvima koja bi imali. Jako sam se zabavljala pišući Jacka jer, iako sam ga pokušala prikazati kao pomalo lošeg dečka u Edinburghu, htjela sam se osvrnuti i na to da je on netko tko je odrastao u kazalištu. To je detalj samo za mene – velika sam kazališna štreberica. Mislim da postoji određena luckasta slatkoća kod Jacka, premda provodi većinu svoga vremena na grobljima. I da činjenica kako provodi brojne dane i noći u kazalištu također utječe na njegove ideje o romantici i ljubavi. Upravo je to dio onoga što sam voljela kod pisanja ove knjige; uživala sam provodeći vrijeme u starom škotskom kazalištu, pa u dvorcu, a zatim na grobljima. Sve su to mjesta na kojima sam htjela boraviti tijekom karantene.
Kako se razlikuje proces pisanja za vaš povijesni podcast od pisanja povijesnog romana?
Rekla bih da je glavna razlika, očito, duljina – živjeti s tim likovima dvije godine, za razliku od dva tjedna. Kada pišem epizodu za podcast "Plemenita krv", puno istražujem i brzo pišem. Snimim priču, a zatim prelazim na sljedeću. Za Anatomiju sam stvarno željela priču i likove koji će zadržati moj interes, a k tomu i interes čitatelja, tijekom cijelog romana. Jednako tako, s obzirom na to da je ovo povijesni roman, ali koji se događa u pomalo imaginarnom svijetu, morala sam obuzdati svoga unutarnjeg perfekcionista. Kada radim Plemenitu krv, iznimno mi je bitno da svaki detalj bude točan. S druge strane, kad god bih u Anatomiji napravila promjene koje se razlikuju od stvarne povijesti, morala sam se podsjetiti da je ovo fikcija. Kad sam to napokon usvojila, bilo je vrlo oslobađajuće.
Što mislite, kako prošlost utječe ili se poklapa sa sadašnjosti?
Pa počela sam pisati ovu knjigu godinu dana prije nego što sam čula za COVID-19, i pandemije su bile uobičajena i česta pojava u Europi 19. stoljeća. To je uvijek bio dio radnje u knjizi. Nisam mogla vjerovati koliko je proročanski to zapravo ispalo.
Klasna borba o kojoj pišem je relevantnija – jednako je relevantna danas kao što je bila u 19. stoljeću. Iako je klasni sustav tada bio izraženiji, ljudi su o tome govorili više, eksplicitnije. Još uvijek živimo u klasnom sustavu u kojem su neki ljudi povlašteni, dok su drugi "stjerani" na margine društva. S problemom ljudi koji misle da su neki drugi ljudi potrošni čovječanstvo će se dugo suočavati. Nadam se da će ljudi shvatiti da to nije samo problem iz prošlosti – to je nešto s čime se i dalje suočavamo.
Planirate li napisati još nastavaka?
Ne znam! Ne bih htjela pisati knjigu osim ako nemam stvarno dobru ideju za koju mislim da je moram napisati i koja razvija njihovu priču na način koji mi je zanimljiv. Ne bih nikad htjela pisati knjigu samo da napišem knjigu. Pisanje knjige je teško, ali nikad ne reci nikad. Još nemam planove. Ali tko zna?
Što biste htjeli da ljudi dobiju čitanjem ovog serijala?
Uf, to je stvarno dobro pitanje. I nisam razmišljala o tome. Recimo, da preispitaju svoje viđenje svijeta i sebe, odnosno pretpostavke koje donosimo o svijetu i sebi.
Ako bi se prema knjigama snimio film ili serija, za koje biste glumce voljeli da tumače uloge Hazel i Jacka?
O, Bože, ne želim to ureći u slučaju da se stvarno dogodi! Reći ću samo da sam imala Tumblr ploču raspoloženja koja mi je tijekom pisanja služila za nadahnuće i imala sam slike Olivije Cooke iz "Sajma taštine" kako bih si zamislila Hazel, i slike britanskoga kazališnog glumca Jamieja Muscata iz mjuzikla "Heathers" za Jacka. Anakronistično je, slažem se, ali njegov kišni ogrtač, sumoran i blijed izgled bili su savršeni.
Što biste rekli, koja se zabluda često veže uz pisanje i objavljivanje knjige?
Rekla bih da je najveća zabluda da je ideja najteži dio. Ideja je najlakši dio. Najteži dio je zapravo pisanje. A sljedeći najteži dio je ponovno čitanje i uređivanje. Opet. I opet. I opet. Jednako tako, proces objavljivanja je spor!