Ove godine hrvatski se književni autori imaju čemu veseliti jer ovih dana stigle su im najveće do sada naknade za posudbe u javnim knjižnicama za 2022. godinu. Sredstva koja osigurava Ministarstvo kulture i medija, a zatim raspodjeljuje Društvo hrvatskih književnika u suradnji s HDS ZAMP-om, iznose 500 tisuća eura i tako su gotovo pa dvostruko veća u odnosu na prošlu, kada je ukupan iznos bio 265 tisuća eura.
Honorare za ukupno 5,026.476 obrađenih posudbi u pretprošloj godini za javnu posudbu njihovih knjiga u 20 županijskih narodnih knjižnica, dobilo je ili će tek dobiti ukupno 2236 autora – u koje se ubrajaju pisci, ali i prevoditelji i ilustratori. Iznos naknade po jednoj posudbi pritom iznosi 0,18695 eura za pisce, 0,09347 eura za ilustratore i 0,07478 eura za prevoditelje.
A na listi najčitanijih domaćih autora 2022. godine našli su se, u vrlo sličnom sastavu kao i dosadašnjih godina, Miro Gavran, Mato Lovrak, Pavao Pavličić, Sanja Pilić-Spindler te Sanja Polak, čija se djela redom ipak nalaze i u lektirnim popisima. Među prevoditeljima s najviše posuđivanih djela u njihovu prijevodu tu su Aleksandra Barlović, Mirna Čubranić i Ozren Doležal dok su se na vrhu među ilustratorima našli Stjepan Bartolić, Niko Barun i Jelena Brezovec. Jedna od najposuđivanijih stranih autorica u hrvatskim je knjižnicama 2022. godine, baš kao i prethodne, bila tajnovita talijanska spisateljica Elena Ferrante, čije su “Mračna kći”, “Genijalna prijateljica”, “Lažljivi život odraslih” i “Priča o novom prezimenu” u prijevodu Ane Badurina bile najpopularnije. Domaće knjige koje su Hrvati rado čitali 2022. su pak “Sinovi, kćeri” Ivane Bodrožić, “Stolareva kći: dnevnički zapisi” Marine Vujčić, “Sine, idemo kući” Ivice Prtenjače, “Zadnja ruka” Renata Baretića i “Putujuće kazalište” Zorana Ferića.
– Jako me to raduje! Mislim da je ovo odličan projekt jer dobijete tu ratifikaciju kroz činjenicu da znate da ljudi zaista posuđuju i čitaju vaše knjige. Ponekad književna kritika, percepcija kroz medije ili možda izdavačka kuća može navesti i nekako na krivi trag, ali ovdje je ipak riječ o čitateljskoj bazi koja se sastoji od članova i posjetitelja knjižnica – kazala nam je Ivana Bodrožić, čiji se roman “Sinovi, kćeri” i prije našao u samom vrhu najposuđivanijih.
– Što se tiče naknada, naravno, mislim i dalje da bi one mogle biti i veće s obzirom na to koliko zapravo autori dobivaju po posuđenom primjerku knjige, a čak i kada jeste u vrhu, to zaista i dalje ne znači da možete živjeti od pisanja. Pa tako se i ja bavim raznoraznim drugim književnim projektima kako bih mogla kupiti vrijeme za pisanje. Jer i dalje je ovo malo tržište koje ima mali broj čitatelja – rekla je.
Da ove naknade književnicima puno znače i da čitanost u knjižnicama vidi kao potvrdu kvalitete, potvrdila nam je i Marina Vujčić, no problem je, smatra ona, što i dalje nisu dovoljne.
– Naravno da to čovjeka veseli i divno je da se knjige posuđuju i čitaju, ali kada bi naknada iznosila tek jedan euro, mogao bi to biti značajan prihod, pogotovo za samostalne umjetnike. Autorski honorari su također vrlo mali, kao i tržište, a problem je i činjenica da su svi u izdavačkom lancu profesionalci – i izdavači i urednici, lektori, korektori i grafički dizajneri – osim pisaca koji nemaju pravo na zanimanje “pisac”. Nije to samo naš već i globalni problem – kazala je Vujčić.
No, da i dalje ima nešto više od tisuću autora koji Društvu hrvatskih književnika nisu dali svoju punomoć za isplatu naknada, otkrio nam je i tajnik Društva Matija Štahan te ih ovim putem pozvao da to i učine, kako bi mogli dobiti svoja zaslužena sredstva. Sredstva koja će u idućim godinama, nadamo se, a i DHK to kontinuirano zagovara, biti ipak još i veća.
