Knjiga o zaboravljenoj hrvatskoj heroini Bauhausa ubijenoj u Auschwitzu

Kulminacija ovogodišnje svjetske proslave 100. godišnjice Bauhausa nedavno je otvorenje muzeja u Dessau posvećenog toj školi koja je donijela zaokret u arhitekturi i estetskim konceptima. U tamošnjoj, dosad najvećoj kolekciji Bauhausa, uz zaslužnike pravca počevši od osnivača škole Waltera Gropiusa do Vasilija Kandinskog, Anni i Josefa Albersa, Marianne Brandt, Marcela Breuera, Paula Kleea...stoji i jedna Hrvatica. Slavonka Otti Berger, dizajnerica tekstila, vrsna teoretičarka britka uma, najprije studentica, a potom i profesorica u Bauhaus školi. Njezini tepisi i tkanine i danas su izloženi i čuvaju se na Harvardu, a u Hrvatskoj gotovo da nema ni spomen-ploču niti je se navodi u našoj enciklopediji. Tu nepravdu donekle će ispraviti Antonija Mlikota, povjesničarka umjetnosti i docentica sa Sveučilišta u Zadru. O životu i stvaralaštvu Otti Berger, rođene 4. listopada 1898. godine u židovskoj trgovačkoj obitelji u Zmajevcu u Baranji, piše knjigu koja će uskoro u tisak, a istražujući na terenu, došla je i do novih spoznaja o njezinu životu i podrijetlu.

Zagrebačka akademija bez duha

– U ostavštini njezina zaručnika, svjetski poznatog urbanista Ludwiga Hilberseimera, koja se nalazi u The Art Institute u Chicagu, sačuvano je dvadesetak nacrta za namještaj koje je potpisala Otti Berger, što je nova dionica u istraživanju njezina opusa. Također, istražujem njezinu dublju povezanost sa skandinavskim zemljama, ne samo kroz struku i obrazovanje nego i potencijalne obiteljske veze. Naime, kolega Widar Halén iz Nacionalnog muzeja za umjetnost, arhitekturu i dizajn u Oslu nazvao me prije nekoliko mjeseci zbog istraživanja vezano uz Otti Berger. Još potvrđujemo sve podatke, ali postoji vjerojatnost da je njezin djed po majci bio tada poznati tipograf Max Kraus koji se krajem 19. stoljeća stalno nastanio u Norveškoj, u Bergenu, gdje je i umro 1931. Kolega istražuje podatke o obitelji u Norveškoj, a ja u Hrvatskoj. Od veza s majčine strane do sada nam je bio poznat samo njezin ujak, ondašnji zagrebački zubar Gustav Kraus, kojeg navodi kao kontakt kada se upisuje na slikarstvo na akademiji u Zagrebu, no o postojanju djece iz drugoga braka njezina djeda po majci do sada se nije znalo. Ali to su podaci koje valja još potvrditi. Naime, osim što je posjetila Oslo i Bergen te proučavala nacionalni norveški tekstil, Otti je uz dozvolu škole Bauhaus 1929. dio semestra provela na školovanju u Stockholmu u Tkalačkoj školi Johanne Brunsson. Kada govorima o njezinim skandinavskim vezama, valja istaknuti i da je na izložbi o stanovanju održanoj u Zürichu 1934. godine predstavljen njezin tekstil zajedno s namještajem slavnog Alvara Alta, koji se mogao naručiti presvučen upravo tekstilom Otti Berger – govori Mlikota.

Kada je pitamo kako je uopće jedna Slavonka završila u toj slavnoj njemačkoj školi, zaključuje da je teško reći sa sigurnošću, ali potencijalni je odgovor u činjenici koju Otti sama iznosi u jednom od davnih intervjua – uspoređujući Bauhaus i svoje prijašnje obrazovanje u Zagrebu, na akademiju u kojoj je studirala slikarstvo referira se kao na mjesto previše opterećeno tradicijom i bez puno duha.

– Prije pristupanju Bauhausu Otti je pohađala Višu djevojačku školu u Beču, završila je šest razreda s izvrsnim uspjehom. Taj podatak navodi se u Matičnom listu Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, na koju se upisala 29. listopada 1922. Prva dva semestra bila je u slikarskoj klasi Maksimilijana Vanke, sljedeća tri kod Joze Kljakovića, a zadnja tri kod Vladimira Becića. Slušala je predmete u rasponu od kemije, filozofije, anatomije životinja, ornamentike, vježbi u pismu, oblika i povijesti umjetnosti do crtanja akta, grafike, slikanja, kompozicije. Te iste godine sudjelovala je na Umjetničkoj izložbi pri Židovskom omladinskom sletu u Zagrebu. Kao studentica sudjelovala je i na velikoj Izložbi dekorativnih umjetnosti koja je održana u Parizu 1925. godine, među ostalim umjetninama iz Hrvatske, bila je izložena i njezina doza za cigarete od srebra i emajla – kaže Mlikota.

Na akademiji u Zagrebu Otti je uspješno završila sve četiri godine studija, ali nikada nije diplomirala. Napustila je akademiju i uputila se u Dessau. Iako akademski obrazovana, slikarstvom se više nikada nije bavila.

– U ljetnom semestru 1927. godine Otti Berger službeno se upisala u školu Bauhaus. Tada počinju godine njezina intenzivnog osobnog, socijalnog i profesionalnog razvoja. Iz prvog semestra sačuvano je nekoliko njezinih radova i fotografija radova iz pripremnog tečaja kod Lászla Moholy-Nagya i Josefa Albersa. U tom prvom semestru slušala je i predavanja Vasilija Kandinskog o formi i oblikovanju. U zimskom pak semestru 1928. upisala se u tekstilnu radionicu Bauhausa, stručna predavanja držala je mlada profesorica Gunta Stölzl, a predavanja iz forme Paul Klee. Tekstilna radionica, odnosno tkanje, od početka djelovanja škole smatralo se ženskim poslom. Iako se ravnopravnost načelno isticala u manifestu škole, ona u stvarnosti nije funkcionirala. Žene se teško propuštalo nakon pripremnog tečaja u druge radionice. Smatralo se da su sklone kićenim stvarima te da stoga ne mogu razviti estetiku na nivou kojem je težio Bauhausu. Osim toga, smatrali su da žene ne mogu ili ne žele ostvariti ozbiljnu karijeru s obzirom na to da se očekivalo da se trebaju realizirati brakom i majčinstvom – objašnjava Mlikota.

Budućnost će pokazati da će takav stav zapravo biti dobar za razvoj Tekstilne radionice jer se zbog toga u njezin rad nitko previše i nije miješao. U radionici se poticao individualni rad i eksperimentiranje s novim materijalima kao i istraživanje novih uporabnih mogućnosti tekstila. Postala je pravi laboratorij za eksperimente i istraživanje. Obrazujući se tamo u praktičnom radu, ali i na predavanjima Paula Kleea, László Moholy-Nagya, Josefa Albersa i Vasilija Kandinskog, Otti Berger mogla je posve slobodno pronalaziti vlastita rješenja.

Zabrana rada jer je Židovka

– U nekoliko sačuvanih tekstova Otti Berger je kritički i vrlo progresivno propitkivala ulogu tekstila, njegovo umjetničko vrednovanje, ulogu u arhitekturi i suvremenosti. Pokušala ja odgonetnuti novu ulogu tekstila u suvremenom življenju. Za novu arhitekturu trebalo je promišljati i nove materijale, prije svega kroz njihovu namjenu u interijeru. Na primjer kod zavjesa treba ispitivati stupanj transparentnosti, utjecaj na svjetlo i temperaturu u sobi. Kod zidnih obloga bila je važna toplinska ili akustična izolacija, zbog higijene trebalo je promisliti i mogućnosti njihova pranja i održavanja. Otti Berger smatrala je da se struktura tekstila ne smije rabiti kao isključivo formalni element, nego da treba biti povezana i sa svrsishodnošću tkanja. Za potpuno razumijevanje tkanine trebalo ju je, kako ih je Paul Klee učio, i intuitivno osjetiti, slušati tajne tkanine – govori Mlikota.

Prema riječima Otti Berger, ona se u školu u Dessau upisala zbog rada na sebi i pronalaženja “vlastitog ja” jer zadaća Bauhausa bila je od “umjetnika ponovno napraviti čovjeka”. Nakon nešto više od godinu dana u toj školi tvrdila je da je pronašla svoje “ja” i da ga sada pušta da uči u hodu, što će i činiti do kraja svojeg života.

Njezino školovanje u Bauhausu završeno je u travnju 1930. godine, obrtnički ispit položila je u listopadu u Jeni, a u studenome je dobila diplomu Buhausa pod brojem 31. Iste godine objavljuje tekst “Stoffe in Raum” u češkom časopisu Red posvećenom Bauhausu i počinje njezina suradnja s tekstilnom tvornicom u Zwickau. Poslije radi i za tvornicu Websky, Hartmann&Yiesen u Wüstewaltersdorfu kod Breslaua. Vodstvo Tekstilne radionice Bauhausa preuzima 1931. i izrađuje novi kurikul. Studente je poticala na samostalan rad i odabir zadataka, zbog iskustva, talenata i načina rada bila je omiljena među studentima. Ise Gropius istaknula je kako nitko poput nje nije tako istinski razumio i provodio radne metode Bauhausa koje je njezin muž pokušao razviti tijekom devet godina, koliko je vodio školu. 

Njezin angažman u Bauhausu završava 1932., vrata škole u Dessau nacisti pak zatvaraju 1933. pod izlikom da je posrijedi “degenerativna umjetnost” optužujući Bauhaus za kozmopolitski modernizam i nenjemački utjecaj.

– Otti od škole kupuje jedan od tkalačkih stanova i otvara atelijer u Berlinu. I dalje neumorno istražuje i eksperimentira. Takav rad u kombinaciji s neumoljivom upornošću priskrbio joj je zaštitu inovativnih tkanina. Za svoje je tekstile u Njemačkoj dobila dvije vrste zaštite: Gebrauchsmuster i Patent, dok je patent za Lame-plume dobila u Engleskoj. Zatražiti i dobiti zaštitu tekstila u to vrijeme bila je rijetkost, dizajneri su uglavnom ostajali anonimni nakon što bi tekstil otišao u tvorničku proizvodnju. Otti nije htjela takav tretman, a svoja je zaštićena rješenja potpisivala s o.b. jer je kao i većina bauhausovaca sve pisala malim slovima – otkriva Mlikota.

Njezina sjajna karijera u Njemačkoj završena je u svibnju 1936. kad dobiva zabranu rada kao Židovka i strankinja. U nekoliko navrata boravi i u Engleskoj, no kako nije uspijevala naći posao, vratila se u Zmajevac k roditeljima i braći vjerujući kako će uskoro dobiti vizu za Ameriku.

Imovina se čuva na Harvardu

– U isto su vrijeme njezini radovi već stigli u Ameriku na veliku izložbu Bauhausa 1938. u New Yorku. Na fotografiji objavljenoj u povodu izložbe u The Bulletin of Museum of Modern Art vide se izložena njezina dva tepiha koji se danas nalaze u Bauhaus arhivu u Berlinu. Usprkos trudu Gropiusa i Hilberseimera i garancijama koje su slali za nju, njezina viza za Ameriku nikada nije odobrena.

Kako je pisala, otac je umro 29. lipnja 1941., a majka Ida 1. ožujka 1944. Ni dva mjeseca nakon majčine smrti, 27. travnja Oskar, Elizabeta (bratova žena), Otto i Otti Berger uhićeni su i odvedeni u logor u Mađarsku. Nakon pet tjedana, 29. svibnja, razdvojili su ih i odveli u Auschwitz i više se nikada nisu vidjeli. Oskar, Elizabeta i Otti su ubijeni, jedino je brat Otto preživio. Kao jedini preživjeli član obitelji dao je na groblju podići memorijalni nadgrobni spomenik, koji je prije nekog vremena premješten sa zapuštenog židovskog groblja u mjesto – kaže Mlikota.

I danas na ulazu u nekadašnji postav Bauhaus arhiva u Berlinu, na panou s fotografijama profesora škole, ponosno stoji i lik Otti Berger, što dovoljno govori o njezinu značenju u kontekstu Bauhausa. Nakon njezine smrti, Ise Gropius i tajnica Bauhausa Hanna Lindemann strahovale su da bi netko iz skladišta u Londonu (kamo je Otti svojedobno spremila svoju imovinu očekujući skori odlazak iz Europe) mogao uzeti njezine tekstile i mustre i prodati ih kao svoje te prisvojiti njezina otkrića. Inzistirale su da se njezina imovina iz Londona dopremi u Ameriku. Uz financijsku pomoć Busch–Reisinger muzeja, imovina Otti Berger prenesena je na Harvard, gdje se nalazi i danas. 

S obzirom na to da je riječ o ženi zbog koje povijest umjetnosti na neki način mora biti iznova napisana, za budućom knjigom Antonije Mlikote postoji velik interes i kolega iz inozemstva pa je sljedeća faza nakon izlaska knjige u Hrvatskoj njezino izdanje i na engleskom jeziku.