Kada je 2008. slika Luciana Freuda “Benefits Supervisor Sleeping” prodana za vrtoglavih 17.2 milijuna funti, čime je postala jedna od najskupljih umjetničkih akvizicija tada još živućeg umjetnika, ushićeni mediji usudili su se pozamašni britanski model Sue Tilley prozvati slikarevom muzom. No ona to nije bila.
Podražaj za sva čula
Te 1995., kada je slika nastala, pozirala mu je nekoliko puta tjedno tijekom devet mjeseci za mizernih 20 funti dnevno u razdoblju u kojem je Freud pokušavao skrenuti misli sa smrti australskog performera Leigha Boweryja. Upoznao ga je 1988. u Londonu i slikao ga godinama i upravo u tim radovima, tvrdi likovna kritika, ostvario svoja najbolja djela. Slikar je govorio o neiscrpnim načinima na koje slikarski može iskoristiti Boweryjevo prekrasno, veliko tijelo, posebice duge plesačke noge, a njegov vatreni temperament uspoređivao je sa štitom inače stidljive i nježne osobnosti. Oduševljavao ga je svojom sveukupnošću. Bowery je bio Freudova muza.
Dakle, muza je sve samo ne plaćeni model. Ona je anima umjetnikovog animusa, yin njegova yanga, inspirira ga, iz njega na površinu izvlači najbolje. Slično muzu opisuje i slikarica Jasminka Begić. Njena muza je kustos i model Josip Tešija s kojim trenutačno radi na novom ciklusu slika, a njihova zdušna suradnja potaknula nas je na temu o ulozi muza u povijesti umjetnosti.
– Kako radim u slikarnici kazališta Komedija, Josipa godinama viđam uvijek u novim izdanjima pa me zaintrigirala ta njegova stalna promjena. Zrači pozitivom koja me zaokuplja, nosi neku čistoću na licu i jako je likovan. Obožavam pokret i promjenu. Kad slikam, volim da se nešto kreće, a on čak i dok sjedi djeluje kao da je u pokretu. Oko njega vlada neki vrtlog koji uvlači. E, sada, kako odgovoriti na pitanje što je muza? Ona je sve ovo što je opisano. Nešto što se osjeti, a teško je izreći riječima. Muza se prepoznaje – govori nam Jasminka Begić u svojem ateljeu dok skicira Josipovu auru kojom je već inspirirao i slikara Eugena Varzića i kipara Vladimira Šarića.
Muška ili ženska muza, potpuno je nevažno. No zavirimo li u povijest umjetnosti, bilo zbog konvencija društva ili pokušaja kompenzacije žena da na bilo koji način sudjeluju u umjetnosti, što im društveno nije bilo dozvoljeno, većina slavnih muza bile su žene.
Talijanski slikar Andrea del Sarto rođen 1486. bio je oženjen Lucrezijom koju je smatrao idealom ljepote i slikao je na svim svojim slikama. Stalno iznova svoje su supruge slikali i Rubens, Bonnard, Renoir, Charles Blackman i Brett Whiteley. No one im nisu bile opsesija i intelektualni izazov, bile su im slikarski objekt, a ne prave muze.
Jedna od supruga koja je s pravom ponijela i naslov muze suvremena je umjetnica Sandra Fisher, supruga američkog slikara R. B. Kitaja. Vjenčali su se 1983., a inspiracija mu je bila sve do svoje prerane smrti u 47. godini od aneurizme. Nikada nije zaboravio ulogu koju je igrala u njegovu umjetničkom životu, nastavio ju je slikati i nakon smrti i podigao na pijedestal božanstva, baš kao što je to u literaturi Dante činio s Beatrice, da bi 2007. ne mogavši se više nositi s činjenicom da je više nema, počinio suicid.
Slično jak intelektualni utjecaj imala je i meksička slikarica Frida Kahlo na svojeg supruga Diega Riveru. Aktivni komunist uveo je moderno slikarstvo u Meksiko, a Fridine osebujne obrve i pletenice pojavljuju se u mnogim Riverinim muralima s političkim motivima, uključujući i “Dream of a Sunday Afternoon” u parku Alameda u Meksiku. On je nju varao sa sestrom, ona njega s Trockim, ali inspirirali su se sve do njene smrti 1954. godine.
Picasso, potentni radoholičar brzog kista istom brzinom kojom je stvarao mijenjao je i muze. Valja izdvojiti slikaricu i fotografkinju Doru Maar. Picassa je upoznala preko prijatelja iz nadrealističkog pokreta i 1936. upustila se s njim u desetljeće dug odnos. Fotografirala ga je dok je radio “Guernicu”, a ona je njemu bila muza za neka od epskih djela poput “Portreta Dore Maar” i “Weeping Woman”. Zamijenio ju je slikaricom Françoise Gilot. Upoznali su se 1943. kada je njoj bila 21, a njemu 62 godine, a bila mu je inspiracija za “La Femme-fleur (1946.)” i “Woman Drawing (Françoise Gilot) (1951.)”. Ostavila ga je 1953. i do kraja života nastavila se baviti slikarstvom, a napisala je i knjigu o svojem životu s Picassom i njegovoj vezi s Henrijem Matisseom.
Smrt muze je smrt stvaranja
Kad već spominjemo Matissea, imao je i on osebujnu muzu – časnu sestru. Monique Bourgeois opčinila ga je 1941. dok ga je njegovala kad je obolio od raka. Slikao ju je iz kreveta i smještao u koloritom bogate krajolike. Rastavio ih je rat, a u kontakt ponovno su stupili 1946. kada se zaredila u dominikanskom samostanu kao sestra Jacques-Marie. Kada su je 1992. novinari Paris Matcha pitali o odnosu s Matisseom rekla je: “U biti nikada nisam shvatila je li bio zaljubljen u mene. Više sam se osjećala kao njegova muza.”
Pisati o muzama, a ne spomenuti veliku muzu 20. st. Elenu Ivanovnu Diakonovu, bilo bi svetogrđe. Muza Salvadora Dalía, poznatija kao Gala, i prije njega nadahnula je Paula Eluarda i Maxa Ernsta. Deset godina od nje mlađi Dalí, navodno još djevac kada su se upoznali, bio je osupnut njenom aurom. Imala je toliki utjecaj da je u 30-tim godinama prošlog stoljeća djela počeo potpisivati njenim imenom. S Galinom smrću 1982. isparila je i njegova kreativnost. Povukao se u sebe i prestao slikati.
