Keramičarku Lidiju Boševski najlakše ćete sresti u prirodi. Fotografira je, promatra geometriju i ritmove rasta, starenja, fraktale koji govore o životu. To je memorija koju često nesvjesno prenosi na svoje radove.
– Moje divljenje prema prirodi neprestano raste. Priroda je u pravom smislu moj mentor ne samo u kreativnom radu nego i na svim razinama – govori Lidia Boševski.
Iz te ljubavi proizašao je i projekt Mare modul, kojeg je Boševski voditeljica i inicijatorica, a koji je okupio umjetnike koji su izradili staništa, umjetničke objekte od keramike većih dimenzija koji postavljeni u more u Kraljevici postaju mali grebeni i podloga na koju i u koju se useljavaju morski organizmi, a sve u svrhu obnove i obogaćivanja morske flore i faune. Na djelu je tu sinergija znanosti i umjetnosti.
– Ideja o staništima razvijala se dvije godine. Istražujući podmorski svijet nametalo se pitanje; koliko takva akcija ima smisla, bi li se smještanjem keramičkih skulptura remetio životni lanac. Odgovor su mi mogli dati stručnjaci. Razgovarala sam s nekoliko biologa koji su vrlo pozitivno reagirali na ideju, a posebno izv. prof. dr. sc. Tatjana Bakran-Petricioli i Donat Petricioli, dipl. ing. biol. Zanimalo ih je sudjelovati u projektu jer se tematski veže na međunarodni projekt MERCES: “Obnova morskih ekosustava u promjenjivim europskim morima” u kojem izv. prof. dr. sc. Tatjana Bakran-Petricioli i dr. sc. Silvija Kipson s Biološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu rade na istraživanju obnove degradiranih morskih staništa, naročito na razvoju novih metoda i pristupa toj tematici – govori umjetnica pa objašnjava kako je upravo stav znanstvenika prema projektu bio presudan u odluci da krene u realizaciju.
Biolozi motre naseljavanje
– Bilo je bitno da nas Tatjana i Donat educiraju prije nego što krenemo izrađivati staništa, da upotrijebe svoje stručno znanje kako bi što bolje odredili mjesto i dubinu gdje će staništa biti postavljena te prate naseljavanje organizama u i na umjetničke keramičke strukture. Cilj postavljanja keramičkih staništa Mare modul na mjesto u podmorju gdje su prirodna staništa već degradirana je, kao što ste spomenuli, sinergija umjetnosti i znanosti u promociji nužnosti brige o okolišu. To je i poruka široj javnosti o važnosti morskih staništa za ljude i potrebi njihova očuvanja, povećanje svijesti svih ljudi, o rastućem problemu degradacije morskih staništa te mogućnostima njihove obnove, ali i mogućnost znanstvenog praćenja naseljavanja morskih organizama u degradiranom morskom okolišu – pojasnila je.
Uz nju su u izradi skulptura/staništa koja svojom formom podsjećaju na oblike koraljnog grebena, sudjelovali Nada Benc Štuka, Marina Mijatović, Danijela Pičuljan, Snježana Pokos Vujec, Karla Rakuljić, Martina Franić, Boris Roce, Maddalena Boero i Lauren Moreira iz Italije. Izradili su oko 26 staništa, a Danijel Frka dipl. ing. prometa, ronilački instruktor i podmorski fotograf iz Kluba podvodnih aktivnosti Adria iz Kraljevice te članovi kluba, smjestili su ih na dubinu od 10 do 15 m nedaleko od kluba.
– Prvo predavanje o projektu Mare modul i stručni izvještaj održano je 9. lipnja u sklopu Međunarodne izložbe keramike “Voda, fluid života” na Plitvičkim Jezerima. Znanstvenici će pratiti razvoj života u staništima tri godine, bilježiti promjene, a na kraju namjeravamo sve materijale prikazati kroz izložbu – video i foto prezentaciju te predavanje.
Na Facebook stranici projekta Mare Modul objavljuju se svi novi materijali. Iako su staništa vrlo kratko u moru, već su se prihvatile alge koje će privući i druge vrste života, a zabilježeno je i nekoliko vrsta riba koje su teritorijalne što znači da su se vjerojatno tu trajno nastanile, puževi... Pošto su staništa smještena u blizini ronilačkog kluba Adria članovi i polaznici tečajeva ronjenja ih obilaze – kaže Boševski.
Osim što imaju svoju funkciju i dio su znanstvenog projekta, staništa prekrasno i izgledaju pa su svojevrsna atrakcija za ronioce. Osim toga ona su trajna, mogu opstati tisuće godina ako ih se fizički ne devastira. Dakle, kaže Lidija, ostavljamo ih moru zauvijek.
Lidia Boševski keramikom se počela baviti sasvim slučajno. Suprug joj je predložio da sudjeluju na natječaju za dizajn šalica, donio glinu za izradu prototipa i to je bila točka preokreta.
Valovit život od umjetnosti
– Taj prirodni materijal, toliko živ, otvoren, snažan,...više se nisam mogla odvojiti od njega. Trenutačno radim na projektu koji se realizira kroz radionice u prirodi gdje polaznici rade sa glinom bez alata, s glinama i aditivima koje nam priroda ponudi. Namjera je povezati se s prirodom oko nas na kreativnoj razini. Do sada sam održala nekoliko radionica u Zagrebu, na otoku Pagu, u Italiji, Sloveniji, krajem ljeta sam pozvana održati ju u Portugalu – govori keramičarka pa na ono standardno pitanje kako se u Hrvatskoj živi od umjetnosti i traži li spas na inozemnom tržištu, odgovara:
– Internet pomaže, ponekad inozemno tržište, ponekad hrvatsko, edukacija, suradnja s arhitektima u opremanju prostora... Dakle, rekla bih da se živi valovito, nepredvidivo.
