Književnica jača od diktature

Pozvali su me, službeno. U četvrtak točno u deset.

Pozivaju me sve češće: u utorak točno u deset, u subotu točno u deset, u srijedu ili ponedjeljak. Godine kao da su tjedan i već se čudim što nakon kasnog ljeta ponovno dolazi zima.

Preko ograda pokraj puta što vodi do tramvaja opet vise grmovi bijelih bobica. Poput puceta od sedefa, prišivenih dolje, možda i za samo tlo, ili poput kuglica zgnječena kruha. Za bijele ptičje glavice nakrivljenih kljunova bobice su premalene, ali unatoč tomu ne mogu ne misliti na bijele ptičje glavice. Od toga vam se zavrti. Radije mislim na snježne točkice u travi, ali od toga se čovjek osjeća izgubljeno, a od krede pospano.

Tramvaj ne vozi po ustaljenom voznom redu.

Meni se čini da tramvaj šušti, osim ako to nisu tvrdi listovi jablanova. Već dolazi, danas ga ne moram čekati. Starca sa slamnatim šeširom odlučila sam pustiti da uđe prije mene. Kad sam došla, on je već stajao na tramvajskoj stanici, tko zna koliko dugo. Slabunjav nije, ali je mršav poput vlastite sjene, pogrbljen i blijed. Hlače na stražnjici i kukovima prazne su, samo su na koljenima ispupčene. Ali ako onog trena kad se otvore tramvajska vrata on opet pljune na pod, ipak ću ući prije njega.

Sva su sjedala slobodna; on ih prebrojava pogledom, a zatim ostaje stajati. Zašto stari ljudi nisu umorni i ne stoje ondje gdje ne mogu sjediti? Ponekad ih možete čuti da kažu: Na groblju ćemo se odmarati. Pritom uopće ne misle na smrt, i imaju pravo.

Smrt nikad nije išla po redu, umiru i mladi. Ja sjednem uvijek kad ne moram stajati. Voziti se sjedeći isto je kao da sjedeći hodate. Muškarac me pomno promatra. U praznim se kolima to odmah osjeti. Po glavi mi se vrzma suviše toga da bih mogla govoriti, inače bih ga upitala što to na meni može vidjeti. Briga njega što mi smeta njegovo zurenje.

Iza stakla prolazi pola grada; između stabala i kuća živo je. Kažu da stari ljudi mogu osjetiti više nego mladi. Možda čak i to da danas u ručnoj torbici nosim mali ručnik, pastu i četkicu za zube. Ali ne i rupčić, jer plakati ne želim. Paul nije osjetio koliko se bojim da bi me Albu danas mogao odvesti u ćeliju ispod svog ureda. Nisam mu ništa rekla; ako se to i dogodi, saznat će navrijeme. Tramvaj vozi polako. Starčev slamnati šešir obavija zamrljana vrpca, vjerojatno od znoja ili kiše. Albu će me, kao i obično, pozdraviti slinavim rukoljubom.

Major Albu podiže mi ruku uhvativši je za vrhove prstiju i stišćući mi nokte tako da bih mogla vrisnuti. Donjom mi usnom ljubi prste, a gornja mu je slobodna kako bi mogao govoriti. Ruku mi ljubi na uvijek isti način, ali svaki put govori nešto drugo:

Gle, gle, danas su ti oči upaljene.

Čini mi se da ti rastu brčići, prerano za tvoje godine.

Oho, ručica je danas hladna, nadajmo se da to nije loš krvotok.

A joj, zubno meso ti se povlači, kao da si bakica.

Moja baka nije dugo živjela, kažem, nije doživjela da joj poispadaju zubi. Albu vjerojatno zna što se dogodilo sa zubima moje bake, zato ih i spominje.

Svaka žena zna kako izgleda toga dana. A zna i da rukoljub, kao prvo, ne boli, kao drugo, nije slinav i da se, kao treće, daje na vanjski dio šake. Kako izgleda rukoljub – to bi muškarci morali znati bolje od žena, pa i Albu. Cijela mu glava miriše na Avril, francuski parfem koji je upotrebljavao i moj punac, namirisani komunist. Svi drugi koje poznajem ne bi kupili taj parfem. Na crnom tržištu stoji više od odijela u dućanu. Možda se zove Rujan, njegov opor miris sličan dimu nagorjela lišća uvijek mogu prepoznati.Dok sjedam za malen stol, Albu može vidjeti kako trljam prste o suknju, ne samo zato da ih ponovno osjetim nego i zato da ih obrišem od sline. On vrti svoj pečatnjak i smijulji se. Pljuvačka se ipak može obrisati, čak se sama osuši i nije otrovna. Svatko ima slinu u ustima. Neki pljuju na pločnik i ispljuvak razmažu cipelom, jer na pločnik se ne smije pljuvati. Albu sigurno ne pljuje na pločnik, u gradu u kojem ga svi poznaju sasvim sigurno glumi finoga gospodina.

Nokti me bole, ali još ih nikad nije stisnuo tako da bi poplavjeli. Krv se u njih ponovno vraća, kao kad ledenih ruku uđete u toplu prostoriju. To što vjerujem da će mi mozak skliznuti prema naprijed, prema licu, otrov je. Poniženje koje ne mogu drukčije opisati nego kao osjećaj da ste bosonogi po cijelom tijelu. Ali što onda kad se riječima više ne može puno reći, kad je i najbolja riječ loša?

Od tri sata ujutro osluškujem tiktakanje sata: zvali su me, zvali, zvali… Paul u snu udara nogom po krevetu, a zatim je tako brzo povlači da se u snu i sam preplašio. To mu je navika. S mojim je spavanjem gotovo.

Ležim budna i znam da bih morala sklopiti oči ne bih li ponovno utonula u san. Ali ne zatvaram ih. Mnogo sam puta morala naučiti prestati spavati, a zatim spavati ponovno naučiti. U tomu ili uspijete ili ne uspijete. Pred jutro svi spavaju. Čak se mačke i psi šuljaju oko kontejnera za smeće samo prvu polovicu noći. Kad znate da ne možete spavati, umjesto da uzalud pokušavate zatvoriti oči, u mračnoj vam je sobi lakše misliti na nešto svijetlo. Na snijeg, obijeljena stabla, bijele sobe, puno pijeska – time sam češće nego što sam željela prikraćivala vrijeme do zore.

Danas ujutro mogla sam misliti na suncokrete, to sam i učinila, ali da u deset sati moram biti ondje, to nisam mogla zaboraviti. Otkako je budilica počela tiktakati zvali su te, zvali, zvali, morala sam misliti na majora Albua, još i prije nego što sam pomislila na sebe i Paula.

Kad se jutros Paul trgnuo iz sna, već sam bila budna. Čim je staklo na prozoru posivjelo, na stropu sam ugledala golema Albuova usta, rumenkasti vršak jezika iza donjeg reda zubi i začula podrugljiv glas:

Čemu gubiti živce, tek smo počeli.

Tek pošto dva-tri tjedna ne dobijem službeni poziv, Paulove me noge ponovno bude. Tada sam sretna: jasno je da sam ponovno naučila kako je to spavati.

Čim opet naučim spavati i ujutro pitam Paula Što si sanjao, on se ničega ne sjeća. Pokazujem mu kako raširenih nožnih prstiju udara nogom, a zatim je skvrčenih prstiju povlači. Stolac odmičem od stola i stavljam u sredinu kuhinje, sjedam, podižem noge u zrak i izvodim cijelu predstavu. Paulu je to smiješno, a ja kažem:

Smiješ se sebi.

Pa dobro, možda sam u snu vozio motor i tebe pozvao da sjedneš, kaže Paul.

Kad se čovjek trza, to je kao da juri i pritom bježi, a ja umišljam da je to od pića. To prešućujem. I ono da noć ispravlja Paulova klecava koljena. Tako to mora biti: noć se dohvati koljena, uvuče se najprije u nožne prste, a zatim u mračnu sobu. Pred jutro, kad je cijeli grad utonuo u san, izlazi u tamu ulice. Kad ne bi bilo tako, Paul ujutro ne bi mogao stajati uspravno. Ako noć preuzima sva ona pijanstva, njezino bi pijanstvo ujutro trebalo biti golemo, do neba. Toliko puno ljudi pije u gradu.

Malo nakon četiri ujutro u ulicu s prodavaonicama počela bi dolaziti dostavna kola. Ona razdiru tišinu, silno bruje, a malo toga dopremaju: nekoliko kutija s kruhom, mlijekom i povrćem te puno rakije. Kad ondje dolje ponestane hrane, žene i djeca pomirljivo napuštaju redove i kreću kućama. No ponestane li rakije, muškarci proklinju sve živo i povlače nož. Prodavači ih umire, ali to traje samo dok ne izađu na ulicu. Zatim kreću u potragu lutajući gradom. Prve tučnjave izbiju jer nisu našli rakiju, a one nakon toga jer su mrtvi pijani.