Nakladnička kuća Oceanmore objavila je i posljednji, šesti tom impozantnog šestoknjižja norveškog pisca Karla Ovea Knausgårda “Moja borba”. Samo šesti tom, koji je s norveškog prevela Anja Majnarić (što je također prevoditeljski pothvat bez presedana), ima 936 stranica, a u Hrvatsku je pristigao osam godina nakon objavljivanja u izvorniku.
Karl Ove Knausgård svoj opus magnum napisao je u relativno kratkom vremenu od samo nekoliko godina. Iako je imao uspjeha u Norveškoj, njegovi agenti morali su se potruditi oko stranih prijevoda. Gordana Farkaš-Sfeci iz naklade Oceanmore i tu se pokazala kao odlična nakladnica. Riskirala je i pobijedila.
U međuvremenu je njena kuća počela objavljivati i Knausgårdovu Enciklopediju godišnjih doba sastavljenu od četiri kraće knjige koje su svojevrsni kronološki nastavak epske “Moje borbe”. Naravno, svaki od šest dijelova “Moje borbe” funkcionira zasebno. Odnosi se to i na šesti tom, nevjerojatnu kombinaciju razarajuće autobiografske proze, po čemu je Knausgård ionako poznat, ali i ambicioznog eseja o Europi 20. stoljeća, životu Adolfa Hitlera (i njegova “Mein Kampfa” koji u prijevodu ima isto značenje kao i Knausgårdovo literarno brdo), ali i književnosti i umjetnosti uopće.
Ovaj se književni postupak nekome može učiniti pretencioznim i on to svakako jest. Nije se lako sa stranica u kojima autor minuciozno opisuje svakodnevni život bračnog para s troje male djece (prljave pelene, dječji neposluh, kupovanje hrane...) prebaciti na filozofični i analitički tekst o poeziji Paula Celana, suštinu mita o holokaustu ili na Hitlerovu u biti manje poznatu biografiju i svjedočanstva njegovih suvremenika.
Ali Knausgård je dokaz da se u literaturi 21. stoljeća može i to. Kao što se mogu postavljati i bitna pitanja poput onoga možemo li danas Hitlera razmatrati i kao pisca i smijemo li čitati njegovu programatsku knjigu “Mein Kampf” i u javnosti, primjerice u avionu? I tko to uopće ima tapiju na pisanje o holokaustu?
Sva ta pitanja Knausgårdu nisu pala s Marsa. Pa on je kopajući po obiteljskim uspomenama našao i na izdanje sporne Hitlerove knjige i nacističku značkicu koju su njegovi djed i baka sačuvali iako je u onim godinama nakon Drugog svjetskog rata možda bilo prirodnije da je se zauvijek riješe. Stoga, kada kopa po sadašnjosti, Knausgård to uvijek radi s uporištem u prošlosti. Kada piše o sebi i vlastitoj obitelji (u čemu naoko bez grižnje savjesti prelazi granice dobrog ukusa, pa i elementarne političke korektnosti), piše o nama drugima koji čitamo njegove strastvene i polemične knjige.
Tako iz Knausgårdove obiteljske fakcije (koja nas se zapravo uopće ne tiče) nastaje naša fikcija u kojoj se snalazimo kao i u svakoj drugoj beletrističkoj knjizi. Knjizi koja hrabro progovara o problemima današnjice, pa i o pokolju na norveškom otoku, o izbjeglicama koji su preplavili Skandinaviju (napose Švedsku u kojoj je Knausgård živio kada je pisao “Moju borbu”) ili o ženinoj bolesti koju je prikazao nevjerojatno direktno i plastično onemogućivši majci svoje djece i također književnici svaku diskreciju.
Pisao je Knausgård i o očevu alkoholizmu (ali i o drugim obiteljskim alkoholizmima), kao i o reakciji obitelji na svoje razorne romane kojima se u jednom trenutku nije vidio kraj. O, metaforički rečeno, borbi između prodornih Glembajevih i tankućutnih Daniellijevih u obitelji Knausgård, pa nam Karl Ove tu dođe kao suvremeni Leone Glembaj, čovjek koji mrzi upravo one gene koje je naslijedio od agresivnog oca jer im se ne može oduprijeti ni uz pomoć majčine intuicije.
U javnosti se dosta šuškalo da bi Knausgård mogao doći na ovogodišnji Festival svjetske književnosti u Zagreb. Bila bi to odlična prilika za susret s ovim beskompromisnim autorom čiju je daljnju literarnu sudbinu teško predvidjeti. Ipak, treba reći da je njegovo šestoknjižje, bez obzira na specifičnu i tankoćutnu autorovu logoreičnost, uzbudljivo putovanje čovjekovim životom u njegovu totalitetu. A posebnu pohvalu zavređuje i dizajn naslovne stranice koji potpisuje Dejan Dragosavac Ruta.
neka prvi komentar bude onoga koji je pročitao "moju borbu"