Predstave za djecu i mlade, a pogotovo one koje pokreću društveno bitne teme o mentalnom zdravlju, rijetko su na repertoaru. Upravo iz tog razloga Teatar Poco Loco organizira kazališni ciklus ili, kako ga i sami nazivaju, festival "Bolje da to tome (ne) razgovaramo" koji je u Centru za kulturu na Peščenici otvoren jučer, a čast otvaranja imala je predstava "Cure", koja se bavi tematikom seksualnosti. U daljnjem nas programu, sve do 21. rujna, očekuje još pet predstava iz Hrvatske, Srbije i Slovenije, nakon kojih slijede razgovori sa stručnjacima iz područja psihologije, pedagogije, socijalne pedagogije, kazališta, obrazovanja i kulture, a nešto više o samom festivalu, ali i važnosti pokretanja tema koje muče mlade te teškoćama koje one donose rekli su nam umjetnička voditeljica Teatra Poco Loco Maja Katić, izvršna producentica teatra Dunja Vuković, glumica Dunja Fajdić, prof. dr. sc. Darko Mačinko te dramska pedagoginja Ines Škuflić Horvat iz Teatra Tirena.
"Bolje da o tome (ne) razgovaramo" festival je koji se ove godine održava drugi put, a odakle ideja za projekt tog tipa ispričala nam je Maja Katić, umjetnička ravnateljica Teatra Poco Loco koji je prošle godine na festivalu postavio predstavu "Mali ogar".
– "Mali ogar" neobična je, zanimljiva i za stvaranje kazališta inspirativna predstava koja govori o tome kako djeca moraju obuzdati nagone s kojima se prirodno rode jer, naime, mali ogar jede drugu djecu, pa kada krene u školu, nastaju problemi. U Teatru Poco Loco prije svega smo obrađivali bajke, no naša je redateljica jako kreativna, pa je tijekom određenog vremena svaka predstava počela dobivati vlastiti neobični moment. Primjerice, u jednoj imamo scenografiju koja se rasklapa kao babuška, dok u drugoj glumci svojim glasovima stvaraju zvučnu sliku tijekom cijele izvedbe, a malo-pomalo došli smo i do predstava koje se bave, recimo, škakljivim tematikama. Tu treba spomenuti predstavu "Pola pola" o razvodu roditelja, što možda i nije tabu u Hrvatskoj, ali neće svatko sa svojim djetetom pohrliti u kazalište pogledati konkretno tu predstavu. Zatim smo postavili predstavu "I Cyrano i djevojčica" koja donosi temu istospolne ljubavi između dviju djevojčica na koju smo prvi puta dobili negativne komentare jer su ljudi jako preplašeni tom temom i boje se da se djeca "ne zaraze". Nas je pak ta predstava potaknula na ideju za festival "Bolje da o tome (ne) razgovaramo" jer nam je bilo tužno i nepravedno da predstava na visokoj umjetničkoj razini, koja dira ljude, zbog predrasuda i skučenosti društva u kojemu živimo ne dobije svoj prostor – rekla je Maja Katić te dodala kako se nadaju da će se ovim projektom stvari početi mijenjati barem na nekim minimalnim razinama.
Nakon jučerašnjeg otvaranja predstavom "Cure", koja je nastala u suradnji riječkog kolektiva Igralka, Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajc te slovenskog Zavoda VIDNE, slijedi predstava "Poučni komadi", koja otvara teme ksenofobije i nasilja prema drugačijima te koja je nastala na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, u suradnji s Glinjol Teatrom. Sljedeća je na repertoaru predstava Kraljevačkog pozorišta "Onda kad smo se izgubili" o alkoholizmu i razvodu roditelja, zatim predstava o usamljenosti "Ja sam Akiko" koprodukcije Kulturnog centra Pančevo, BUDI festivala te Festivala ekološkog pozorišta Bačka Palanka, te predstava "Zvjezdice" Slovenskog narodnog gledališča Nova Gorica u suradnji s Europskom kazališnom konvencijom, a cijeli festival kulminira predstavom Teatra Tirena "To je to?" o žalovanju i smrti, rekla je Dunja Vuković, izvršna producentica Teatra Poco Loco.
Posljednja predstava festivala ujedno je početak redovnog programa subotnjih matineja u Kazalištu KNAP, odnosno u Kulturnom centru na Peščenici koje kao takvo može utjecati na pozitivan razvoj društva, a s obzirom na teme koje ovaj festival otvara, sam karakter kazališnog ciklusa te dob kojoj su predstave namijenjene, selekcija nije bila lak posao, kazala je Dunja Fajdić iz Teatra Poco Loco.
– Prijavljeno je pregršt zanimljivih predstava koje su produkcije dramskih studija, posebno iz Bosne i Hercegovine, ali naš je glavni kriterij bio da su predstave profesionalne te da ih izvode profesionalni izvođači – tu je jednostavno nužna nekakva selekcija, budući da je jedna od tema razgovora kako te predstave prodavati, a predstave koje izvode dramski studiji ne ovise nužno o financijskih sredstvima jer se rade iz entuzijazma. Drugi kriterij bio je da su predstave namijenjene školarcima, točnije onima od predškolske dobi do maturanata, jer je tu riječ o ljudima koje netko mora dovesti u kazalište. Oni su buduća kazališna publika te stječu naviku odlaska u kazalište, pa smatramo da je jako bitno da imaju pozitivna iskustva i da za njih kazalište ostane nešto što ih obogaćuje, nešto što im je zanimljivo, a ne mjesto gdje se dosađuju ili pak mjesto na koje ih netko prisilno vodi gledati što ih uopće ne zanima – rekla je Dunja Fajdić te dodala:
– Predstave koje prikazujemo obuhvatit će dobne skupine od predškolaca do najstarijih srednjoškolaca odnosno maturanata, a namjerno smo birali predstave koje će pokriti različite tabu teme u kazalištu za djecu i mlade – od usamljenosti, preko seksualnosti do uzroka nasilja među tinejdžerima. Također, nekako se nužno nametnulo da ovaj ciklus bude regionalnog karaktera s obzirom na to da predstave za djecu i mlade, koje govore o tabu temama, nisu baš uobičajene, točnije rade se rjeđe nego lektirni naslovi, a to je među ostalim i jedan od razloga zašto smo organizirali ovaj ciklus. Osim naglaska na same predstave, treba napomenuti da ovaj ciklus ima vrlo vrijednu, nimalo manje važnu komponentu, a to su sami razgovori nakon predstava koji su čak možda i važniji od samih predstava. Tijekom razgovora, u kojima će publika moći sudjelovati, okupit ćemo brojne sugovornike koji će se baviti određenom temom te razgovarati o tome zašto je ta tema važna, zašto je nužno o njoj govoriti i vidjeti, zapravo, je li ona uopće prikladna da se obradi u formi predstave. Smatramo da predstave koje govore o teškim temama itekako imaju veliki potencijal pomoći roditeljima i odgojiteljima da s mladima pokrenu razgovore o teškim temama. Umjetnost, odnosno sada konkretno kazališne predstave, mogu otvoriti neke teme za koje je teško pronaći riječi – zaključila je.
Riječi itekako nalazi prof. dr. sc. Darko Mačinko, psihijatar i predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, koji se osvrnuo na lanjsku temu festivala, ali i dao uvid u tematiku o kojoj će govoriti ove godine – usamljenost.
– Prošlogodišnja suradnja s Teatrom Poco Loco jako me obogatila te sam dobio niz pozitivnih utjecaja. Tada smo imali temu transgeneracijske traume, a ove ću godine govoriti o temi usamljenosti. Mentalno zdravlje svakoga čovjeka ima četiri dimenzije – tjelesnu, psihološku koja uključuje komunikaciju, socijalnu pod koju spadaju međuljudski odnosi te duhovnu, točnije dimenziju smisla. Umjetnost i psihoterapija zapravo su podosta slične jer gađaju one dublje slojeve psihe i slojeve nesvjesnog koji nisu u potpunosti pod našom kontrolom. Ako bismo psihu podijelili na svjesno i nesvjesno, ono svjesno samo je jedan mali segment, manje od 1% psihe, a 99% našeg psihičkog sadržaja u domenama je dubljih mentalnih mapa. Upravo je zato, u analizi predstave, potrebno vidjeti širu sliku jer ona omogućuje mladim ljudima da budu bolje integrirani. Nažalost, pandemija je napravila štetu jer su se mladi u puno manjoj mjeri družili, a već sada podaci pokazuju da je došlo do porasta anksioznosti u mlađoj populaciji, odnosno u cijeloj civilizaciji – kazao je prof. dr. sc. Mačinko te pobliže objasnio sam pojam usamljenosti:
– Za usamljenost je vezano dosta neznanja. Ponajprije, treba naglasiti razliku između usamljenosti i samoće – usamljenost je subjektivan psihički doživljaj nedostatka dobrih odnosa, dakle možemo biti usamljeni sa stotinama prijatelja i poznanika na društvenim mrežama, dok je samoća vezana za fizički osjećaj nedostatka drugih ljudi. Koji puta, kada smo u samoći, to može rezultirati poticajem na neke korisne aktivnosti, a s druge strane, usamljenost je sama po sebi problem. Kako bismo pobijedili usamljenost trebamo je najprije prepoznati, a zatim raditi na sadržajima koji nam mogu omogućiti da naš subjektivni svijet postane bolji. Umjetnost tu itekako igra ulogu jer je bitno mladima ponuditi pozitivne sadržaje. Svaki čovjek dolazi na svijet s pozitivnim nagonima, takozvanim libidnim, i onim negativnim, agresivnim nagonima. Pozitivni primjeri, koje u većoj mjeri trebamo ponuditi mladima, te kreativno izražavanje putem predstava i putem umjetničkih djela donose mladima mogućnost da se identificiraju s ljudima koji stvaraju taj sadržaj. Na taj način mladi jačaju pozitivne dimenzije svoje ličnosti te im je zbog toga bitno pružiti više optimizma.
Osim prof. dr. sc. Darka Mačinka, u razgovorima nakon predstava sudjelovat će i brojni drugi stručnjaci poput redateljice Tine Hofman, psihologinje i psihoterapeutkinje Petre Orehovec, glumca Adriana Pedzirca, Maje Zrnčić iz Ministarstva za kulturu u medije Republike Hrvatske, dramske pedagoginje doc. dr.sc. Maše Rimac Jurinović te autora samih kazališnih tekstova, kaže Dunja Vuković. Bitno je naglasiti kako će se razgovori prenositi uživo na društvenim mrežama Teatra Poco Loco te će kasnije biti dostupni u formi podcasta, a razgovori od prošle godine već se nalaze na njihovim stranicama. Također, jedna od sudionica razgovora bit će i dr. sc. Ines Škuflić Horvat, dramska pedagoginja iz Teatra Tirena koje zatvara festival predstavom "To je to?", a rekla nam je i zašto je važno ovakve teške teme pokrenuti u kazalištu.
– Oduvijek je bilo važno pokrenuti teme o mentalnom zdravlju djece i mladih, a još je važnije postalo u periodu nakon pandemije jer je razvoj tehnologije, u kombinaciji s izolacijom od gotovo dvije godine, učinio svoje. Klinci više ne komuniciraju – sjede jedan do drugoga i svatko gleda u svoj ekran. Anksioznost kod mladih sve je veća, depresija također, pa je iz tog razloga beskrajno važno otvoriti temu o mentalnom zdravlju kako bi djeca i mladi znali da nisu sami. Pojedinci kojima je loše, vjerojatno će se povjeriti najboljem prijatelju, no kada nastane cijela frka, treba tom najboljem prijatelju objasniti da nije izdaja reći nekoj starijoj i stručnoj osobi da je pojedincu potrebna stručna pomoć – nije izdaja, samo želiš pomoći. Ovdje pričamo o slučajevima u kojima se ponavljaju napadi panike, depresije i slično jer tada više nije dovoljno da te netko zagrli i kaže "Sve će biti u redu". Poprilično smo konzervativni po tom pitanju jer, primjerice, ako slomiš nogu, nitko ti neće reći da odeš trčati, ali ako imaš napadaje panike, anksioznosti ili depresije, svi će reći "Ma dobro, malo prošeći, popij kavu i proći će". Takve stvari neće proći zato što su one bolest. Mislim da su ovakve teme, na neki način, već otvorene jer je količina mladih s problemima zaista ogromna, a sada se, nažalost, anksioznost pojavljuje u sve ranijoj životnoj dobi, već u nižim razredima osnovne škole. Pritisak i stres koji djeca danas doživljavaju je golem, a to stvara osjećaj neuspješnosti – to je zaista postao problematičan segment cijele priče o mentalnom zdravlju – kaže dr. sc. Ines Škuflić Horvat.
U ovome se slučaju teme o mentalnom zdravlju otvaraju u kazalištu, no probleme mladih netko treba i uočiti kako bi se oni mogli riješiti – tu su ključni školski nastavnici, ali iz priče ne treba isključiti ni Ministarstvo obrazovanja kako bi samo otvaranje teme, točnije postavljanje predstave, bilo kvalitetno, naglašava dr. sc. Škuflić Horvat.
– Upravo iz razloga jer su oni bili generacija koja nije pričala o mentalnom zdravlju, potrebno je obrazovati profesore i učitelje u školama kako bi znali prepoznati dijete kojemu je potrebna pomoć. Mi u Teatru Tirena držimo mnogobrojne radionice za nastavnike, a također smo i autorsko kazalište koje ne radi lektirne naslove, već pratimo probleme odrastanja. Na ovome festivalu predstavit ćemo predstavu "To je to?" o gubitku koja je namijenjena djeci vrtićke dobi, iako najčešće radimo predstave za tinejdžere kao što je primjerice bila predstava "U mojoj glavi" u kojoj su likovi anksioznost i depresija. Nakon te predstave bilo je jako puno reakcija, znalo se dogoditi da dijete usred predstave izleti iz gledališta, a tada treba imati stručnu osobu koja zna pomoći na pravi način. Uz svaku predstavu imamo metodički materijal koji smo napravili sa psiholozima; tu spadaju zadaci i igre kojima se otvaraju specifična pitanja te nastavnik može nakon odgledane predstave održati radionicu ili razgovor s djecom u školi. Međutim, ako uočimo dijete koje je 'istrigerirano', moramo ga uputiti stručnoj pomoći jer mi nismo stručni – mi to možemo uočiti i otvoriti, ali netko drugi to treba zatvoriti. Čini mi se da bi uključivanje Ministarstva obrazovanja bilo vrlo važno jer je Ministarstvo kulture dalo podršku, što je bitno kako bi se radile kvalitetne predstave za djecu. Ministarstvo obrazovanja je ono koje ima moć stavljanja umjetnosti u škole, a svatko od nas može napraviti najbolje u svom polju. Na nezavisnoj sceni život nije lak, najlakše je prodati predstavu lektirnog naslova poput "Družbe Pere Kvržice" ili "Glembajevih" koje djeca dođu gledati, pa nikada ni ne pročitaju knjigu, ali to nije rješenje – predstavu treba napraviti kvalitetno. Kada su ruskog redatelja Konstantina Stanislavskog pitali kakvo je kazalište za djecu, on je rekao: "Kao za odrasle, pa još i bolje." Dakle, djeci treba pružiti ono najbolje i najkvalitetnije – predstava je početak, tu je edukacija za nastavnike koji je produbljuju te stroga stručna pomoć. Bliskost umjetnosti i psihoterapije jako je velika, kao što je rekao i prof. dr. sc. Mačinko – objasnila je dr. sc. Škuflić Horvat te nastavila:
– Kada već dolazi do anksioznosti ili depresije, djeca su zatvorena i ona ne komuniciraju. Predstava je nešto što njih može otvoriti. Bitno je ne samo postaviti predstavu, već je postaviti na kvalitetan način u suradnji sa stručnjacima. To nisu benigne teme koje mogu raditi samo umjetnici. Sporadično su se pojavljivale takve predstave – Teatar Rugantino napravio je predstavu u seksualnosti koja je ugašena nakon što su je igrali ravno tri puta, mi smo u Teatru Tirena napravili "To je to?" koja je također ugašena, a sada ćemo je obnoviti zbog ovog festivala – potrebna je sustavna podrška. Važno je otvoriti temu, postaviti je i, kako kažu rijetki teoretičari koji se bave dječjim kazalištem, odabrati glumce koji su vršnjaci publike kojoj je predstava namijenjena kako bi se oni mogli identificirati. Ona pruža mogućnost da se proživi raspon osjećaja, da se doživi katarza i da djeca znaju da nisu sama. Metodički materijal u obliku radionica s učenicima koji dolazi uz predstave neizmjerno je bitan kako bi se nakon toga produbila tema. Za nastavnika je važna sposobnost detektiranja problema kod tinejdžera o kojemu će informirati struku koja to onda rješava, a s mlađim generacijama je situacija još teža zbog toga što mala djeca uopće ne verbaliziraju. Dijete može proživljavati traume i traume, bez da itko to primijeti. Nažalost, u ovoj zemlji gdje je nasušna potreba psihologa, sociologa i socijalnog pedagoga u svakoj školi, mi ih nemamo. Važno je otvoriti temu, što mi kao umjetnici možemo i to baš na ovoj razini koja je blizu psihoterapiji, a dalje slijedi put rada s djecom, posebno s onom ranjenom, te, na kraju krajeva, rad s cijelom populacijom – zaključila je dr. sc. Škuflić Horvat.
Ne treba dalje razglabati o tome koliko je tema o mentalnom zdravlju važna za uravnotežen razvoj društva. Broj djece i mladih koji pate od mentalnih bolesti svakodnevno se povećava, a iznimno je važno da školski djelatnici, koji u najvećoj mjeri provode vrijeme s njima, znaju prepoznati probleme te vrste. Povrh toga, pružanje stručne pomoći od iznimne je važnosti za svakog pojedinca koji se bori s napadajima panike ili anksioznosti, no ako se problemi negiraju ili ne primjećuju na vrijeme, odrasli život sada mladih ljudi s vremenom će postati znatno teži i izazovniji. Projekti poput kazališnog ciklusa "Bolje da o tome (ne) razgovaramo" samo su početak suočavanja s problemima koji se na pravi način – kvalitetno postavljenim predstavama, educiranim roditeljima i nastavnicima te stručnom pomoći – rješavaju.