„Ide lunapark! Ide lunapark!“ vikala je Petra iz dvorišta. „Marči! Dominik! Lunapark!“
Izjurili smo van i zalijepili se za betonsku dvorišnu ogradu sa smeđim željeznim rešetkama: Petra (4), Marči (8) i ja (11 i pol).
Stajali smo na ogradi pa uz ogradu s vanjske strane pa preko ceste, na sajmištu i satima gledali kako se nekoliko relativno običnih kamiona pretvara u veličanstveni lunapark.
Bilo je rascvjetalo proljeće 1989. i svijet su čekale velike promjene. Za nekoliko dana Grupa Riva će pobijediti na Euroviziji, a ujesen će pasti Berlinski zid. Te iste godine ja ću se prvi put zaljubiti. U Elizu, zvijezdu Orijenta.
Šetamo, moj sin i ja, i na vratima vidim papir, a unutra je mrak. Zatvorila se posljednja videoteka u gradu. U samo 25 godina pojavile su se kao nešto neviđeno, a zatim se zatvorile, odgađajući odluku do zadnjeg, poput ostarjele kurve. Moj im se 11-godišnji sin smije.
„Zašto bi itko išao posuđivati kazete?“ pita.
„Ne znate što propuštate s tim ekranima“, kažem. „Ja se još uvijek sjećam kad sam posudio prvu kazetu.“
Gleda me i nije siguran zezam li se ili ne.
Zapravo sam se u nju zaljubio još ‘88. ali sam si to priznao tek kad su na polugodištu otišli dalje. A kad sam je tog dana vidio kako izlazi iz kamperice, svježa kao Sunce u Japanu, znao sam da će biti moja. Čitave ćemo se dane ljubiti i voziti u treskačima!
„Zar ne ideš pozdraviti Elizu?“ pitao me Marči.
„Ti misliš samo na žetone!“ otresem se na njega.
Tišina. Gledamo crne drvene panele koje postavljaju jedne uz druge. Još malo pa će početi izvlačiti treskače i slagati ih jedne uz druge. Gotovo kao u američkom filmu, sve sjajno i osvijetljeno, osim ponedjeljkom kad bi bio sajam pa bi došli oni koje je tata zvao menadžeri i rasprostrli po dekama odjeću, časopise, tranzistore i džezve, a svinje bi roktale u prikolicama, dok bi krave pasle sasvim blizu, gledajući nezainteresirano tu divotu.
Sad sam ju – nakon 4 mjeseca koliko ju nisam vidio – ugledao kako izlazi iz kamp kućice i bio sam zaljubljen kao Cruz u Eden. Imala je isprane traperice mrkva kroja i majicu s koje se smiješila Minnie Maus. Bila je ljepša nego što sam pamtio. U ovih nekoliko mjeseci, negdje između Siska, Garešnice, Bjelovara i Pakraca, grudi su joj postale izraženije i činile Minnie buljookom, a noge duže. Gledao sam u nju i sve i da je bio ponedjeljak, ništa osim nje ne bih vidio. Čitavo bi sajmište bilo prazno kao oglasna ploča na zavodu za zapošljavanje. Hodala je prema kasi, a onda se, kao da je osjetila da sam tamo, okrenula prema meni.
„Mahnula ti je.“ izvijestio je Marči.
„Hvala ti, Dick Tracy.“
„Mahni i ti njoj.“
Poslušao sam ga, malog gada. Što bi taj sve učinio za žetone.
Dvije najbolje stvari u gradu bile su cirkus i lunapark. Cirkus je bio grandiozniji sa svom onom pompom: crveno-bijelim šatorom koji bi zauzeo pola sajmišta, jarko našminkanom gazdaricom na posterima kojima bi bila oblijepljena čitava Podravina, šarenim kamionima sa stranim registracijama u kojima su bili lavovi, tigrovi, čimpanze i slonovi i s vlastitom metalnom ogradom kojom bi ogradili čitavo sajmište. Lunapark je zato bio topliji: njezina je mama na razglas puštala romantične pjesme i najavljivala zvonom početak nove vožnje, sedmaši bi bili nagurani oko stolova za nogomet i svađali se oko toga smije li se roštiljati, osmaši bi rušili rekorde na Atarijevim videoigricama, a sve generacije zajedno, od Petre pa do Milana koji je po jednom pao prvi i drugi razred srednje automehaničarske, stajale bi oko piste za treskače. A unatoč tome što sam mislio da je Eliza zvijezda Orijenta, jer takvi zanimljivi ljudi moraju dolaziti izdaleka, na njihovim su kampicama i automobilima bile registarske oznake Slavonskog Broda. I zato bismo razumjeli sve što je glasom glavne glumice u noir filmovima govorila Elizina majka, svaki glas koji bi plovio toplim večernjim zrakom pod čarobnim svjetlima koja su se odbijala od disko kugle i nježno se zaplitao u krošnje lipa i topola.
Osmjehnula se, nešto doviknula muškarcima koji su počeli slagati ringišpil i krenula prema nama. Osjećao sam se kao kad se dva treskača gotovo istodobno zabiju u tebe.
„Bok“, rekla je kao da je to ništa, a ja sam se skupljao po dužini i širini.
„Bok“, pojurio je Marči kao Kojot za Pticom Trkačicom i ona ga je nakratko pogledala pa vratila pogled na mene.
Otvorila je šaku i rekla da mogu doći kad poželim. Petra i Marči zinuli su od čuda, a ja sam se pravio kao da je to nešto najnormalnije. Zadnji put često bi nam davala žetone, ali ovo je bilo bolje – ključ koji ti je omogućavao da se voziš sve dok plaćaju račune za struju. Sklopila je šaku i vragolasto se nasmiješila.
„Bude ona tvoja cura?“ pitala me Petra dok smo polako išli prema prateti Boki koja je vikala da idemo doma jer se spušta mrak.
Ništa joj nisam odgovorio, ali sam dugo sjedio na balkonu i gledao u diskretno osvijetljeni lunapark.
Čitave smo dane provodili tamo. Ovo dvoje uglavnom je bilo sa mnom jer bi me svaki put molećivo gledali. Osim toga, znao sam da bi sami došli ako ih ne bih poveo. Meni se inače tog proljeća nekako baš i nije vozilo pa bismo strpali njih dvoje u autić, a Eliza i ja bi sjeli na metalnu ploču koja je dijelila pistu od stepenica i razgovarali. Ona je znala puno toga, a najviše o filmovima. Bila je naprosto luda za njima, a kad sam je jednom pitao što želi biti kad odraste (već je zamišljajući kako umjesto mame pušta sentiše, sva vruća i poželjna) odgovorila je da želi biti glumica.
„Kao Melanie Griffith. A ti?“
Slegnuo sam ramenima. Bilo me nekako sram reći da bih volio putovati s njom i njenim lunaparkom. Dovoljno je bilo što smo doma imali dva programa plus Austriju koju ništa nisam razumio pa nisam gledao mnoge od filmova koje je spomenula. A istina je i da sam više volio stripove.
Jesi gledao Prljavi ples, Tko je smjestio Zeki Rogeru, najnovijeg Indianu Jonesa? Bacala je film za filmom, a ja bih odgovarao da jesam.
„Baš lijepo da volimo iste stvari. Da smo ludi za filmovima. Tako sam sretna!“
Ej, bila je sretna zbog mene i još se njezina ruka našla u mojoj, a da se nisam ni snašao!
Samo mi nije bilo jasno kako zna sve te filmove kad imaju sobnu antenu, a nisam ju mogao pitati, da bi me jednog dana pitala imam li videorekorder? Imala je takav sjaj u očima i znao sam koliko bi joj značilo da imam. To kao da bi povezalo nas dvoje i Hollywood u savršeni krug.
„Imam“, rekao sam i pogledom potražio sestru i brata, zabrinut da im se ne bi dogodio neki fatalni sudar.
Pljesnula je rukama i rekla da je to kismet.
„A kakav?“
Sreća da smo jednom bili kod tatina kolege koji je imao kuću punu tamnog namještaja i videorekorder. To je bilo čudo. Čak se i tata zagledao u video kad smo došli i kimao glavom.
U to vrijeme svaki put kad bi k nekome išli po prvi put pitali bi tatu i mamu imaju li ti ljudi video? Taj jedini put to se i dogodilo i mi smo sjedili na kožnom dvosjedu i gledali crtić s onim ludim Yosemite Samom s dva pištolja i dugim narančastim brkovima, zakletim neprijateljem Zeca Mrkve, koji je plovio na brodu i čitavo se vrijeme borio s topovskim kuglama koje su se zbog valova kotrljale palubom.
„Panasonić“, rekao sam i ona me gledala malo zbunjeno.
„To je neki naš?“
„Ne znam, valjda. Kupili smo ga u robnoj kući.“
Supruga tatinog kolege na odlasku je rekla da smo najbolja djeca koju je vidjela, za razliku od njene koja ničega nisu željna, a kad smo se vozili kući tata je rekao da će kupiti isti takav video.
„To je pravi video! Panasonić! E, da. Jesi vidjela kakva mu je jasna slika?“ pitao je mamu, a ona mu je odgovorila da je euforičan svaki put kad malo popije i da joj je tako zadnji put obećavao istu napu kakvu su imali Đureci.
Bila je u pravu. Nije kupio video još pet godina, nego bi, kad bi se poveo razgovor o tehnici nadahnuto govorio o našem Grundigu, radiju koji je stvarno izgledao moderno unatoč tome što je bio 10 godina star – možda čak i metar širok, dubok 40-ak i visok 10-15 centimetara, baš onako šlang, s poklopcem za kazetu na gornjoj plohi. Ali barem sam imao tu firmu, koja se zbog tatine dioptrije veće od stakala koja je nosio zvala Panasonić, da se njome branim pred Elizom.
„Naš je američki. Dži-vi-si. Donijela nam ga je teta iz Oaklanda.“
Posramljeno sam kimnuo glavom. Pitao sam je da se idemo voziti autićima, a ona se nagnula prema meni i poljubila me. Bio je to moj prvi poljubac. Nikad još takvo svjetlo nije postojalo.
„Hoćeš da ti posudim neke kazete? Mislim, sad kad si mi dečko i to.“
Rekao sam da može, mirno, kao da sam se ne znam koliko puta ljubio.
„Imam ti Gooniese, ako želiš. Jesi gledao?“
„Jesam“, rekao sam, a onda sam se ispravio i rekao da nisam, jer ako mi posudi film koji sam već gledao onda ću joj moći ispričati radnju i moći ćemo ga komentirati makar sto puta ne imao video.
Idemo prema kući i kad dođemo do sajmišta sa suprotne strane, nikako ne mogu prestati misliti na to proljeće ‘89., kad u gradu još nije bilo videoteke, na Gooniese i Elizu.
„Kad sam bio tvojih godina, tamo, s one strane blizu Kekecove kuće svake je godine po nekoliko mjeseci bio lunapark.“
„Aha“, odgovorio je s dosadom, kao da mu pričam o Tridesetogodišnjem ratu.
„Čitave smo dane tamo visjeli.“
„I što ste radili?“
„Vozili se s treskačima i igrali videoigrice. Lunar Landera i Pacmana.“
Prasnuo je u smijeh kao da sam ne znam što rekao.
„Bila je to Amerika, stari moj. A tata je u autu vozio Melanie Griffith“, kažem pomalo ratoborno i skrenem s pješačkog na livadu i baš kao nekad, krenem kući po sredini sajmišta, ne zamarajući se vlagom ni rosom ni klorofilom koji se teško pere, a moj sin nesigurno krene za mnom i čujem ga kako govori da mu je žao i da nije tako mislio.
„Meni je žao“, odgovorim, a mislim na sve njih. Čitavu generaciju koja se ničime ne da impresionirati.
Kazetu sam stavio pod krevet i izbjegavao Elizu nekoliko dana. Mislio sam nabaviti neke kazete tako da se možemo đorati kao što smo se dogovorili. Petru i Marčija nisam mogao spriječiti da idu u lunić pa sam ih zamolio da barem Elizi kažu da sam bolestan. Onda je Petra došla kući s još dvije kazete.
„Ovo ti šalje Eliza tako da ti ne bude dosadno kad ležiš.“
„Jesi joj rekla da sam bolestan?“
„Jesam.“
„Beba moja“, rekao sam i pogladio je po glavi. Bila je kao anđeo s tim kratkim plavim uvojcima.
Ipak, činilo mi se da je razočarana ili nešto.
Dva dana kasnije kroz prozor sam vidio Elizu i nešto u njezinu hodu odavalo je da ide k nama, kao i da joj je jedno od ovo dvoje Juda reklo da mi nemamo video. I da pojma nemam tko je Brian De Palma u čijem je filmu Melanie „jednostavno očaravajuća.“ Pratio sam ju pogledom sve dok nije ušla u dvorište pa se požurio presvući u pidžamu.
Tražila je da joj pokažem videorekorder i ja sam ju, očito pobijeđen ali ipak se nadajući spasu, poveo u dnevni boravak, pokazao na naš Grundig i čak stisnuo gumb da se otvori poklopac za kazetu.
„Ne pašu ove američke kazete na naš video“, rekao sam, a ona me samo tiho zamolila da joj ih vratim i da više ne dolazim u lunapark.
I ponovno nema radnje, iteresantnog zapleta, iznenađenja... Samo nostalgično nabrajanje filmova i likova. Ljudi, ovo je natječaj za kratku priču, ne esejistički opis sekvenci sjećanja kojih svatko od nas ima pohranjenih u memoriji na kamione. Čak je i prilično nepismeno, neuređeno. Slabo.