Jedan od vodećih španjolskih romanopisaca Javier Marías (1951. Madrid), poslužio se jednim Shakespeareovim stihom iz “Hamleta” za naslov romana “Tako počinje zlo”. Kao prevoditelj s engleskog jezika na španjolski i osoba odlično upućena u Shakespeareovo djelo, Marías je kao moto opsežnog romana izabrao stihove “Tako počinje zlo i gore ostaje za nama”, a u romanu se, onako usput, bavi i nerazrješivim misterijama koje prate Shakespeareovu osobnost i autorstvo. Roman “Tako počinje zlo” nedavno je objavio zagrebački Profil, sa španjolskog ga je izvrsno preveo Dinko Telećan, a uredila Alica Gracin. I to na zadovoljstvo čitatelja koji cijene klasični romaneskni slog, utemeljenu, ali krajnje nepredvidljivu fabulu i gospodsku, otmjenu erotiku koja je koji put i frivolnija od one neskrivene i direktne koja otvoreno koketira s pornografijom. U roman “Tako počinje zlo” Marías je ugradio elemente povijesnog romana, jer portretira Španjolsku svježe oslobođenu od frankističke karijere, ali i svojevrsnog kriminalističkog romana jer se minuciozno bavi sustavnim zločincima koji pod političkim i liječničkim krinkama seksualno podčinjavaju ženski svijet različitog uzrasta. Ovaj Maríasov roman svakako je i roman o, pojednostavljeno rečeno, muško-ženskim odnosima, muško-ženskoj osjećajnosti, o različitostima i mogućim sličnostima između muške i ženske seksualnosti. Pa i o muškom i ženskom doživljaju braka, koji se u žilavoj Francovoj Španjolskoj nije mogao službeno razvrgnuti, što je izazivalo mnoge ljudske i društvene brodolome.
Pripovjedač u romanu je mladi, seksualno gladan i dobronamjerni intelektualac neobičnog prezimena Juan de Vere koji asistira poznatom filmskom redatelju, doduše na zalazu karijere Eduardu Murielu kao prevoditelj, koscenarist, tješitelj, rame za plakanje, pouzdanik, uhoda… Juan de Vere dobiva i sobu u Murielovoj kući te postaje svjedokom njegova čudnog i surovog odnosa s putenom suprugom Beatriz, ženom u najboljim godinama života koja pati zatvorena u svom braku prepunom svakojakih tajni. Čitava kriminalističko-erotska potka ovog romana pokreće se kada redatelj svom mladom suradniku naredi da što je diskretnije moguće ispita prošlost njegovog kućnog prijatelja, uglednog pedijatra i dobročinitelja također čudnog prezimena Van Vechtena. I mladi Juan de Vere, ljubitelj i znalac knjiga i književnosti, predodređen za nekakvu tihu profesorsku karijeru postaje neustrašivi i uspješni detektiv koji saznaje sve o Vechtenovoj doista odvratnoj prošlosti o kojoj ovdje ne možemo otkriti baš ništa kako se ne bismo ogriješili o uzuse pisanja o kriminalističkoj prozi. Ali, ipak može se otkriti da je Vechtenova prošlost usko vezana s frankističkom španjolskom popudbinom. Cijeli roman prepun je reminiscencija na to doba španjolske povijesti, ali i na odnos prema prošlosti kao takvoj, na odnos prema ljudima koji su počinili zlo i s kojima se mora nastaviti živjeti dalje jer se nikada ne mogu kazniti svi oni koji su u nekom konkretnom vremenu (ili poretku) bili vitezovi zla i tame.
Pri tome Marías upućeno povlači i paralele sa suvremenošću, naravno, suvremenošću koja je bila aktualna osamdesetih godina prošlog stoljeća što je vrijeme odvijanja ovog romana. Maríasov stil karakteriziraju duge rečenice, suprotne ovom površnom i brzo okidajućem vremenu. Marías je pisac koji ne podilazi čitatelju. On ne plijevi svoj književni vrt tolikim intenzitetom da na kraju ostane samo oglodani fabularni kostur bez literarnog mesa. Marías je pisac koji se voli zaigrati digresijama, vrlo često na temu filmske industrije (uostalom i lik redatelja Eduarda Muriela na neki je način isklesao po uzoru na svog ujaka, stvarnog španjolskog redatelja Jesusa Franca). Duhovit je i okrutan prema uštogljenom intelektualnom akademizmu, ali ipak i pragmatično pomirljiv prema dubokim svjetonazorskim ponorima između, primjerice, antifrankista i frankista. Ali i beskrajno nadahnut kada piše o Beatriz Muriel, ženi koja postaje preljubnica kako bi kaznila ne svog muža, nego vlastito dostojanstvo.
