Najbolji student

Vlado Rajković. Mora ga se čovjek sjećati. Isticao se od početka sposobnošću da usvoji silnu količinu i potrebnih i nepotrebnih informacija koje je sipao kao iz rukava, uključujući se u svaku konverzaciju s lakoćom vrsnog znalca. Čudili smo se, otkud takav interes za baš svako područje koje bismo načeli u našim razgovorima. Bio je Google onog vremena. Znao je koliko traje graviditet sjevernih medvjeda te koje su životinjske vrste na Grenlandu zaštićene, kojima prijeti izumiranje te gdje ima najviše hrasta lužnjaka u Hrvatskoj. Zatim, koliku je ratnu odštetu Njemačka nakon ‘45. morala isplatiti te sve o staništima endemskih vrsta kao što je čovječja ribica. Bio je opterećen statistikom i u zimskim jutarnjim putovanjima tramvajem od Dubrave do fakulteta, ako nije gutao najnovije izvješće Svjetske zdravstvene organizacije o broju umrlih od gladi u Africi ove godine, pamtio bi registarske tablice automobila koji bi se zaustavljali na semaforu.

Činilo se da ga ti podaci ne zanimaju previše kao pokazatelji nečega, on ih je pamtio ne želeći, kao prisilom, ne znajući ni sam čemu služe. Bez ikakve potrebe da fascinira, izbacivao ih je neprekidno kao začin svakom razgovoru, ti jalovi podaci, brojevi, postoci jednostavno su bili hrana njegovu opterećenom mozgu, opsesija koje se nije mogao riješiti.

Zapravo, zacijelo je bio pakao živjeti bježeći od nečeg što te tjera kao vrag grešnu dušu, ne da ti mira ni kad spavaš, hrpa mrtvih brojeva izvučenih iz konteksta bez kojeg ništa nisu značili, a dovesti ih u red nije bilo ni moguće niti je jedan običan ljudski život za to bio dovoljan. Brojevi, brojevi, napamet naučeni, perpetuum mobile jednog besmislenog procesa.

– Kao hrpa spermija bačenih u odvod – rekao je jednom Krešo, student kemije, njegov cimer iz studentskog doma Šara, pokušavajući biti duhovit – pa se žure oploditi stanicu koje nema, sudaraju se, bezglavo, očajnički tražeći smisao u plodnom tlu kojeg tu nema – nastavio je cerekajući se glupavo.

A Vlado bi nas bombardirao svim i svačim, nekad zanimljivim, nekad beskrajno dosadnim podacima, pokušavajući valjda napraviti u glavi mjesta za nove informacije.

Gledala bih ga sažaljivo kako u ofucanom kaputu vlažnom od kiše utrčava u staklenu aulu fakulteta tražeći pogledom neko poznato lice i, izdaleka mašući velikom crnom torbom nalik na poštarsku, izvikuje ushićeno najnovije otkriće:

– Jesi li znala da je James Joyce pisao Uliksa punih 12 godina i da je bilo dana kad bi sjedio po 9 sati za radnim stolom, a da nije napisao ni retka? Ha? Od toga je u prvoj godini prosjedio buljeći u papir 240 dana, dok je posljednje godine, za ukupno 267 sati ispisao xy kartica teksta….

Oči su mu se sjale dok mu se umor od neprospavane noći provedene uz neku knjigu ocrtavao na licu kao neka žućkasta magla koja je polako počela zastirati zdravi dio njegova uma u raspadanju. Bilo mi ga je žao, takvog opsesivno-kompulzivnog. Bio je najbolji student na prvoj godini, ali začudo, nitko ga zbog toga nije prezirao, nitko mu nije zavidio, nitko ga nije smatrao štreberom. Unatoč opreznoj distanci i konkurentskom stavu koja se inače mogao vidjeti samo među brucošima, već smo mogli intuitivno spoznati tragičnost osobnosti ovakvih tipova kojima je život podario nesumnjiv intelekt i zavidnu memoriju, ali njegov je put, baš kako smo i očekivali, bio posut trnjem.

Sjetila sam se Vlade kad sam nedavno slušala predavanje o shizofreniji. Vrhunski psihijatar, kolega koji je predavao na Columbia University, rekao je da oboljeli od shizofrenije puno lakše podnose svoju bolest od oboljelih od depresije. Jer je nisu svjesni. Žive u svom svijetu iluzija i stvarnosti koju su sami stvorili, ne brinući se za prilagodbu. Depresivci su, naprotiv, itekako svjesni svoje neprilagođenosti, govorio je pokazujući slikovito brod na olujnom moru kao metaforu za maničnu depresiju, a pola Amerike, zabrinuto je konstatirao, boluje od depresije. Vlado, to mi je bila prva pomisao. Iznenadila sam se da sam ga se sjetila nakon toliko godina.

Cifre, glupe znamenke kao sitne granate zabijale su se u meko tkivo njegove sive moždane mase, prateći ga nemilice, da bi ga na kraju rastočile. Brojke, brojke, podaci, strane riječi, stranice knjiga, simboli kemijskih elemenata, sastav citoplazme, godine rođenja i smrti pisaca, filozofa, političara…

Nije se uspio izvući.

Kratko nakon što je u ekspresnom roku dao prve dvije godine, njegov mozak eksplodirao je u trenutku dok je čitao Kantovu Kritiku čistog uma, na 53. stranici, poglavlje… Bila je subota i on je u roditeljskom domu zadnjim tračkom svijesti čuo majčine korake koji su se uspinjali stubama noseći mu topli čaj. Sve se pretvorilo u kašu, i sjećanja, i uspomene, i plava kosa njegove prve i jedine djevojke Sonje koja je u pravom trenutku shvatila razornu moć tempirane bombe njegova uma i pobjegla glavom bez obzira u drugi grad, na drugi faks, u drugi zagrljaj.

Kad je gospođa Rajković laktom otvorila vrata, držeći u ruci srebrni poslužavnik s čajem od šipka, njegova svijest već je putovala brzinom svjetlosti izmjenjujući slike djetinjstva, primanja u pionire, vožnje biciklom po varaždinskim ulicama u proljeće, maturalnog putovanja u Dubrovnik, Sonjina zvonkog smijeha i ruku kojima skuplja kosu u konjski rep, hrpe mlinaca na prepunom blagdanskom stolu, okićenog božićnog drvca 1985. na kojem je svijetlilo 100 šarenih žaruljica i 55 plavih, 18 crvenih i 22 zlatne kuglice… A onda se zgasio. Ostao je samo stakleni pogled na ogoljelo drvo jabuke u dvorištu, bila je kasna jesen i puhalo je kao da će uskoro snijeg. Nije ga dočekao sviješću genijalca, odlikaša, predsjednika razreda, matematičara, filozofa, teoretičara, člana Mense. Kad je sljedeće jutro snijeg prekrio dvorište, Vlado Rajković već se rezignirano prepustio gledanju u plave i crvene točkice koje su skakutale ispred njegovih zjenica i blaženo smješkao ne pokušavajući u tom plesu šarenih iskrica pronaći ni smisla ni broja. U svijesti u kojoj više nije bilo mjesta za brojeve i cifre postojalo je još samo postojanje.