Vjerujem u besmrtnost duše. Dijelim ljude na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju u njenu besmrtnost. Moram vjerovati u besmrtnost, jer smrt je sveprisutna, teška i otrovna poput ustrijeljene zvijeri. Vraćanje dugova predaka i vlastitih dugova naša je Kristom obilježena sudbina. Povijest je slijed raspećā i svi koji bjehu propeti nasljeduju Kristov fatum, prelaze granice i posjeduju čulo kojim razaznaju nevidljivo: izmišljene slonovske kljove i dragocjene uratke od slonovače. Jedan od predmeta koji posjedujem i držim na svom pisaćem stolu Budha je načinjen od kljove azijskog slona. Milujem ga, klizim njegovim glatkim plohama, dok razmišljam o smjeru kojim kreće moja riječ, kada snubim muze i dozivam Pegaza. Konjska griva postaje grivna svijena o zapešću moje krhke ruke kojom pišem riječi: svjetlucave, tamne i toplokrvne, bolne od smrtonosne napregnutosti.
Sjetih se tako, iznenada, nekidan, Konradove priče. Izgovori je davno, ali traje u mojim moždanima, živa da življom biti ne može.
Imao je Konrad tada, u ratno doba, sedam godina dok s ocem Radom, majkom i sestrom te nekolicinom Selčana, plovljaše olujnim morem od Sumartina prema Baškoj Vodi. Udarahu vali golemi nejaku lađu i samo što se ne prevrnu kada je dostigne brod kojim upravljaše moj otac Ivan. Više ljudi bje na očevu brodu, s jedrom i veslima, što nosio je teret s Brača namijenjen razmjeni za hranu na čvrstom kopnu. Glad je vladala u Selcima i mnoga usta tražila su utjehu. Načelnik Ivan, kojega zbog njegova sitna rasta zvaše Ivulić, bio je omiljen u puku radi svoje brižnosti i usmjerenosti na osnovne potrebe preživljavanja u teškim i oskudnim vremenima. Imali smo samo Boga i Ivulića – navodi Meri Tonšić u knjizi svjedočanstava „Talijansko paljenje Selaca na Braču“; Konrad Nižetić koji kasnije postade liječnikom i ginekologom u Zagrebu priziva u knjizi događaj koji obilježi njegov život. Jer dotak smrti usmjerava svijest ljudsku, a duši daje sjaj besmrtnosti i vjerovanja u onostrano. Ljudi s male brodice zazivahu pomoć, a otac sućutan kakav bje namah preuzme spašavanje i izda naredbu svojim veslačima da bace konope k ugroženom plovilu i privedu ga svome boku. No Ivanova posada obhrvana dubokim morem i ustrašena dodatnim opterećenjem opre se naredbi i odbi poslušnost. Da, ali to ne zaustavi Ivana i kano u Pobuni na brodu Bounty odupre se glasu puka i naredbom koja kroz vrijeme svijetli i nad vratom poput sječiva lebdi, zapovjedi – „Ili ćemo se svi spasiti ili ćemo se svi potopiti!“ Ne bi trijaže kod Ivana, samo nahrupa tople ljudskosti koja ima samilosno pokoriti sve ljudstvo i sav poznati i nepoznati svijet.
Preokrenu Ivan stanje, privuče brodicu k svome snažnijem brodu, spasi Nižetiće, maloga Konrada i njihovu družinu, od utapanja. Olujni udari s vremenom oslabe i obje plavce sretno stignu u Bašku Vodu.
Treba li Hrvatskoj dobrih primjera?
Kada sam od načelnika dobio zadaću složiti tekst za spomen-ploču, prigodom 65. obljetnice talijanskoga paljenja mojih rodnih Selaca, te nakon što je ispunih i poslah ispis u Općinu, pozvaše me, nekoliko dana prije otkrivanja ploče, na sastanak u Kapelicu, na njen gornji kat. Sam bijah usuprot petorice bezrazložno gnjevnih glasova. Ne bi vijećnicima općinskim pravo spominjanje očeva junačkog primjera u nastojanju da zaustavi Talijane i spasi mjesto od paljenja. – Tu ploču stavi na svoju kuću; nama ne treba njegovo spominjanje. Znamo mi da je on zaslužan čovjek, dići ćemo mi njemu i spomenik, ali ovdje, na ploči nema potrebe, spominjati ga. Osjetih se, poput bičem preko obraza, ošinut. – To je tvoj otac… tekst je predug, valja ga skratiti. – Pa što onda ako je moj otac, on je i vaš posljednji općinski načelnik, vaš dobrotvor i spasitelj u tolikim zlosretnim okolnostima, ratnim i poratnim. Zašto tekst treba obesmisliti skraćenjem, izbacivanjem njegova imena? Ne treba njemu spomenik, valja ga samo na ploči spomenuti i zarad poslijeratne herojske njegove obnove našega izgorjelog gradića.
U meni je vrilo: iako prema dogovoru trebao sam otkriti ploču i prigodno zboriti, povrijeđen niskošću zahtjeva mojih sumještana, odustah od govora, uz držeću obvezu nastupa s kolegama pjesnicima koji su večer uoči spomen-dana nastupali na 18. smotri Croatia rediviva ča-kaj-što , a sutradan sredinom dana pristahu prigodno govoriti pjesme katastrofe i nesreće. Kazah pritom vijećnicima sljedeće: Upravo uviđamo osnovnu razliku između velikoga i maloga naroda. Veliki narod, kada je i bez dobrog primjera, izmislit će ga, e, kako bi puku dao poticaj i učvrstio ga na putu vrline; mali će narod, kako upravo posvjedočismo, i sjajan primjer odbaciti jer mu je nepotreban. A zato i jesmo mali narod, jer imamo ugrađenu snizilicu, dok veliki žive i rastu od povisilica koje ih stavljanju nad ine narode.
Sjetih se svojega boravka u Londonu, u Hampsteadu, polovicom 80-ih kada sam na malenom trgu na Hampstead High Street kadšto kupovao cvijeće od postarije gospođe zvane Maggie koja je cijeli život na rečenome mjestu prodavala kitice cvijeća. A onda je jednoga dana nestala; za nekoliko dana zamijenila ju je mlada djevojka koja nastavi njen posao. Nakon šest mjeseci na mjestu koje navodim pojavila se okrugla plava ploča s nazivom Maggie’s corner (Megin kut). Cjeloživotni posao cvjećarice obilježi mjesto prodaje cvijeća i hampsteadski oci prepoznahu njenu predanost i od sada Maggie živi u plavome plaku, u vremenskom navodu, odsječku između svojega rođenja i smrti. Zahvalna li engleskoga naroda, usporedno s nezahvalnim mojim sunarodnjacima!
Moj upropašteni tekst, s izbačenim riječima koje ucjelovljavahu djelo ratnoga načelnika Ivana, pojavi se okrnjen na otkrivenoj ploči, pozad kipa Stjepana Radića. U dnu trga, s pjesnicima spremnim na čitanje, iznenadi me javni poziv načelnikov, po njegovu otkrivanju ploče, da održim obljetnički govor. Uznemiri me prozivka jer već se jasno i odlučno bijah isključio iz protokola; ali da se ne odazvah, stotine mojih neinformiranih mještana pomislilo bi da sam odbio iz tko zna kojeg neprimjerenog razloga; stoga stisnuh srce, skupih se u hipu i probijem kroza puk, priđem središnjem mjestu na trgu i postavih se pred uspravljeni mikrofon. Spustih glavu, utonuh u sebe i zašutjeh; potraja to koji trenutak, a onda: konačno, podigoh se, bacih pogled na mnoštvo i započeh govoriti. Zborio sam o onome što nedostaje na izloženoj ploči, o čovjeku čije ime i primjer zbrisaše vrli općinski oci. Bjehu li doista vrlim vijećnici koji pojednostavnjeno razmišljahu i zabiše pritom otrovnu strijelu, drito i nesmotreno u moje, i ne samo moje, srce.
Ni danas, obećanje o podizanju poprsja Ivanu, skoro 10 godina nakon postavljanja rečene spomen-ploče u Selcima, nije ostvareno, a da neće biti znao sam to istoga kolovoškoga dana 2008. kada sam kao u staljinističkoj istrazi objašnjavao vijećnicima zašto inzistiram na dobrome primjeru, horribile dictu – svojega oca. Kakav velik i velebni grijeh bio je isticanje dobra primjera osobe koja slučajno bi i načelnik i moj otac.
Nekidan sred zimnog Zrinjevca, prisjećajući se bračkoga ljeta 2008, ćuteći hladnoću na dlanovima poslije mrzle šetnje adventskim Zagrebom – zamislio sam Budhu, simbol milosrđa i sućuti, kako se predaje vatri i prelazi u plamen na koji stadoh grijati svoje ruke. No bijahu li to moje ruke? Uvjeren sam, i zanavijek bit ću, da to ne bjehu moje studene ruke, već nestvarne ruke mojega pokojnoga, iz svijeta prerano otišla, plemenitog oca.
"Ako je priča dosadna i nezanimljiva treba je napisati u aoristu." (Siddhārtha Gautama)