Irena Mandić nosila je borovnice u košari, koračajući gradskom tržnicom upaljenom srpanjskim suncem, kad ju je laktom ispod rebra, sasvim nehotice u prolazu, udario muškarac za kojeg je mislila da je ljubav njezina života. Nije ju prepoznao jer tijekom trideset i pet godina njegova izbivanja iz grada Irena se ogrnula salom menopauze i zaudarajućim samosažaljenjem, tipičnim za nesuđene mladenke. Vjenčanica, pohabana vremenom i naftalinom, još je uvijek visjela u Ireninu ormaru, prenatrpanom takvim tužnim uspomenama.
Ponekad bi prsten naslijeđen od pokojne majke nosila namjerno na prstenjaku, u nastojanjima da zamagli vlastita sjećanja na to kobno prijepodne kad ju je ostavio pred oltarom. Ireni je srce tada puklo tako glasno da su ministranti u crkvi mislili da su se obistinila apokaliptična proročanstva i da se crkva rastvara pod najezdom četiri jahača. Svoj je krhki život zatim gradila iz temelja, oblikujući svoje bistvo po uzoru na tuđe komentare o njezinoj bijednoj samoći. Jedino što je zadržala iz razdoblja prividne sreće bila je njegova slika iz restorana u koji su zalazili tijekom njezina najljepšeg ljeta, ljeta njihovih zaruka; slika, umazana suzama i šminkom, prikazivala je dvoje ljudi kako sjede pred zdjelom borovnica, uperenih pogleda u objektiv, nasmiješeni više zbog mekoće okusa u ustima nego zbog ljubavi koja je trebala biti temom te slike. Miljama daleko, a posjednuti rame uz rame, Irena i njezin zaručnik mirisali su na propast njezine posljednje šanse.
Grčevito pritišćući košaru od trske u rukama, Irena je u moru ljudi ostala skamenjena kao sidro, jedina nepomična točka na tržnici. Nije ga vidjela jasno, ali nehajnost njegova dodira podsjetila ju je na njezinu priču. U trenutku udarca ženski su je mirisi s njegova revera katapultirali trideset i pet godina unatrag kada je vrijeme provodila očekujući njegove pozive, mirišući mu odjeću u nadi da će zateći samo svoj jeftini parfem. Toliko je vremena prošlo, mislila je Irena, da je gotovo bizarno da se čovjekov karakter nije promijenio ni trunku. Ukočena kao monolit usred place, Irena ga je pratila pogledom, ne skidajući svoje oči s njegova oznojenog zatiljka. Plutao je kroz mnoštvo, ne mareći za druge, pogledavajući u štandove s voćem i pregovarajući s prodavačicama. Irena se pokušala pomaknuti kad je primijetila da su joj iz košare poispadali listovi špinata i borovnice se rasule po kamenom podu. Mlada je djevojka kleknula pred Irenu i pomogla joj skupiti borovnice, pripomenuvši da ih mora dobro oprati, možda čak i baciti, s obzirom na to koliko psećih govana i mokraće beskućnika pamti ovaj kamen. Irena je potpuno zableušena kimnula glavom u znak zahvalnosti, ispružila košaru prema djevojci i promatrala kako borovnice kližu niz dlanove bljedunjave djevojke natrag u njezinu košaru. Obožavam borovnice, rekla je. Razmijenile su posljednji pogled i djevojka je otišla, a Irena, smetena toplinom nepoznatog ženskog oka, izgubila je svojeg muškarca iz vida.
Požurila se prema štandu gdje ga je posljednji put vidjela. U crijevima je osjetila nelagodu, nagli porast vode koja kao emocije buja u tijelu u trenucima kad čovjek iščekuje vijest. Preznojila se, kako zbog zvizdana, tako i zbog pitanja zašto se vratio u grad, kada i s kime; neizbrojiva količina neprovjerenih informacija rastopila joj je čelo i užegla mozak, dok je Irena bauljala među nepoznatima tražeći poznato lice, portret svoje mladenačke boli.
Najednom ga je uočila kod štanda s burekom. Slijedila je miris luka, koji ju je podsjećao na miris njegova znoja, na miris muškarca koji je svoju muškost mjerio količinom pojedenih bureka u tjednu. Ona, tako plaha i preplašena vlastite sjene, zaljubila su u njegov monumentalni ud, brkove i široka ramena ispod kojih se uvijek osjećala tako zaštićenom od demona samosažaljenja koji su je slijetali od malih nogu. Kad je još bila djevica, maštala je o takvom muškarcu, skrivajući svoje misli kao nabrekle bradavice pod slojevima i slojevima konzervativnog odgoja. Tijekom rada u krojačkom obrtu, maštala je o tome da šiva odijela svojem nesuđenom suprugu, u centimetar se sjećajući svih njegovih mjera, širine ramena, prsnog koša i boka. Na obljetnicu njezine najveće tuge, grotesknog vjenčanog poraza, sašila je hlače od odijela, položila ih na praznu stranu svojeg kreveta i na njima spavala tjednima dok se tkanina na međunožju nije rašila, natopljena njezinim suzama. Sada, skrivena u moru gladnih mještana, Ireni se činilo da su mu ramena nestala, da je njegova muškost isušena grijehom njegova cjeloživotnog razvrata, i da od njega nije ostalo zapravo ništa, osim mirisa mesnoga bureka, i očiju smračenih prazninom života.
Prišuljala mu se sasvim blizu. On je stao sa strane da pojede kad je ugledao Irenu kako ga gleda. Prožvakao je na brzinu, zamotao ostatak bureka u masni papir, stavio ga u džep, obrisao ruku o hlače i ispružio prema Ireni. Velika je Irenina košara stajala između njih kao kolijevka uspomena. Nisu prozborili ni riječ, on se nasmijao iz pristojnosti iako je pogledom osuđivao njezino fizičko stanje i njezinu očiglednu lijenost da se bori protiv godina. Irena ga, s druge strane, nije osuđivala. Gledala ga je mirno, dišući duboko, suočena s pravim licem svoje najtužnije životne priče. Male oči išarane lažima i strahom učinile su od njega ružnog muškarca. Sve ono što je pamtila na njemu kroz tri desetljeća jezive samoće u ovom je trenutku nestalo, iščupano iz najdubljih kuteva njezina plahog uma, rasuto iz košare uspomena na njezino najljepše ljeto, izbačeno iz ormara prepunog vjenčanica koje si je sama šivala. Zaglavljena u taj dan, dan kad ju je ostavio na vjenčanju, provela je godine prizivajući njihov ponovni susret. Srce pamti na shizofrenične načine, opsjednuto riječima koje se nisu dogodile, oslikavajući pejzaže nečijeg tuđeg života. Uhvaćena u mrežu beskompromisne slučajnosti koje svemir ponekad posluži po vlastitom unutarnjem ritmu, Irena u muškarcu svojeg života sada nije vidjela ni sebe, ni znakove života, a ni muškarca. Tek ju je bol pod rebrima od udarca podsjećala da je nekoć s njime spavala. Sve se učinilo nevažnim jer je u njemu vidjela poraz, a ne slobodu, i nakon mlakog pozdrava, bez da mu je dala ruku, okrenula se i nastavila svoj put u drugom smjeru.
Kao i svakoga dana, zaustavila se kod crvenokose prodavačice oraha i kupila kilu jer sutra se u domu penzionerki slavi njezin rođendan. Stavila je orahe u košaru i pogledala u raskvašene borovnice koje su treperile na već nesnosnom suncu. Izvadila je vrećice s ostalim voćem i povrćem, preokrenula košaru naopako i otpustila slapove ljubičastih uspomena da operu podove kamene tržnice. Na par je i nagazila, dok je koračala dalje od gomile ljudi, riješivši se tako i posljednjega mirisa svoje najtužnije priče, mirisa nepostojuće ljubavi.
Konačno jako dobra priča.