Zanimljiva biblioteka Balkan noir iza koje stoje dnevne novine 24sata, na hrvatsku su tržište uvijek gladno kriminalističke literature izbacile roman crnogorskog književnog kritičara i publicista Marinka Vorgića “Još ne sviće”.
Roman je uredio Kruno Lokotar, a objavljen je u izvorniku. Glavni lik romana je novinar Luka koji živi u maloj zemlji koja po mnogočemu podsjeća na Crnu Goru iako u knjizi nije direktno imenovana. Luka ima savjest u vremenu kojem je savjest apsolutno nepotrebna i otežavajuća oklonost za rad u novinama. Ako se zna da je Luka novinar starog, ozbiljnijeg kova koji cijelog života mašta o vlastitom romanu i kojem nisu strane kulturne teme, onda je jasno da imamo posla sa čovjekom koji i nije pragmatičan, nego je utopističko-idealističke, gotovo pa luzerske prirode. Kada mu ostarjeli i iskusni urednik premazan svim mastima Kosta ponudi suradnju na novoj televiziji koja želi imati elitne teme i ne želi podilaziti običnom puku koji razmišlja samo o hrani i svakidašnjem preživljavanju, Luka prihvaća ponudu zbog ludog honorara od dvije tisuće eurića, spreman pregaziti i neke svoje zacementirane principe.
No, osim Koste i njegovih tajnovitih financijera koji nisu ljepodusi pa ništa i nikoga ne financiraju radi umjetnosti i istine, nego samo radi interesa, na naoko poštenog i pravdoljubivog Luku svoju opasnu mrežu baca i tajnoviti gospodar života i smrti u maloj državici koja je tuđim novcem i zbog tuđeg profita izbetonirala svoju jadransku obalu pretvorivši se u turistički raj europskog konzumerizma kojemu baš ništa nije sveto.
Tajnoviti Časlav Tiodorović od milja zvan Skritore, mafijaš koji uspješno bježi od medija, ali i osoba od čijeg ubojitog stiska mediji ne uspijevaju uspješno pobjeći, odluči iskoristiti Lukino prijateljstvo s časnim članom intelektualne elite u zabačenom dijelu Europe u kojem su intelektualci oduvijek zadnja rupa na svirali, kako bi ga iskoristio za svoj politički biznis koji je postao unosniji od sirovog kriminala. Hoće li Luka uspjeti u pacificiranju profesora? Ili će se pobuniti protiv Skritorea? Hoće li Skritore doći glave Luki ili Luka Skritoreu? Koliko će prijatelja Luka žrtvovati na svom plaćeničkom hodočašću beščašća? I hoće li ti prijatelji Lukino izdajstvo platiti glavom ili obrazom? Marinko Vorgić dosljedno odgovara na sva ova pitanja u furioznom završetku ovog političkog trilera koji vrlo fokusirano opisuje stranputice tranzicijskog bivstovanja u zemljama koje su se ne tako davno klele u socijalizam, radnička prava i bratstvo i jedinstvo, da bi sada postale rasadnik religioznog nacionalizma i bjelosvjetske prvobitne akumulacije kapitala. I nema tu nekih velikih razlika između onih ex-jugoslavenskih država koje su već preko reda ušle u naddržavne europske asocijacije ili onih koje za kaznu još kleče pred sve trošnijim i besprizornijim uredima ofucanih europskih birokrata koji mantraju svoje kapitalističko bratstvo i jedinstvo s izvjesnim tragičnim krajem u kojem će, kao po običaju, najviše nastradati baš oni s dna hranidbenog lanca.
Stoga je dobro da je informirani Vorgić zamutio ime svoje državice iz romana “Još ne sviće” koji ima pankersku logiku i dinamiku te pankerske likove, jer se radnja ove knjige savršeno dobro može uklopiti u čitav niz novonastalih država koje nisu uspjele pronaći sigurnu luku za svoje geopolitičke eksperimente. A možda te sigurne luke nikada nije niti bilo, čak niti za brojnije nacije koje je netko satjerao na europski sve tužniji, zabrinutiji i uzaludniji kontinent koji plače zbog demografske katastrofe, a grčevito želi zatvoriti svoje granice pretvarajući se u lanac okamenjenih i dobro čuvanih tamnica.
S današnjom politikom brojnih europskih poglavara (i bankara) zadovoljan bi bio i Adolf Hitler koji, iako se u ovom romanu ne pojavljuje, nekako metaforički viri iz svake njegove stranice. Možda će doista baš taj Hitler kojeg sve češće susrećemo i u literaturi i na filmu i u kazalištu doista pobijediti u konačnom svođenju računa Drugog svjetskog rata, rata koji očito nije završio ni u “regionu” ni u našminkanoj Europi.