Opsežan i neuobičajen roman zadarskog autora Želimira Periša “Mladenka kostonoga”, koji je objavio OceanMore, a uredio Kruno Lokotar, s pravom će se, nadam se, naći u borbi za hrvatske prozne književne nagrade. Riječ je o romanu u kojem se autor dobro zeza pretvarajući na mahove svoje štivo u parodiju, ali i o romanu oko kojega se jako potrudio pokazujući da je ovladao raznim tehnikama i stilovima pisanja. Ipak, nije riječ o nekoj tehnicističkoj vježbi pisanja deseteraca ili tradicijskih povijesnih romana sa snažnom etnološkom potkom, nego o punokrvnom, pitkom romanu koji ima svoje zanimljive likove i još zanimljiviju pripovijest. Istina, konstrukcija romana je postmodernistički zakučasta. Roman se može čitati na više načina, baš kao i njegov kraj koji ima više verzija, što može zbuniti, pa čak i odbiti nekoncentriranog čitatelja. Ipak, roman ima svoju konstantu. Sudbinu tajnovite i čudnovate, i brižne i opasne vještice ili ljekarnice Gile koja živi u 19. stoljeću uglavnom diljem Hrvatske, a malo i u carskome Beču. Periš je izrazito maštovit pisac. Pa je u svoju priču o Gili, a zapravo o hrvatskim neprosvijećenim krajevima kojima vladaju surovi tuđinci i u kojima je bogobojazni puk opterećen čaranjima, predrasudama i magijom, ubacio i svojevrsnu urotu unutar samog habsburškog dvora koja bi mogla ugroziti prijestolje cara i kralja Franje Josipa.
“Mladenka kostonoga” tako nam otkriva tajnu o mladom princu kojeg je dvorska kamarila htjela hladnokrvno ubiti još u utrobi majke carice, a spasila ga je plemenita vještica ili ljekarnica Gila nazvavši ga Carevićem i spašavajući ga od bečkih uhoda i žbira. Je li Carević doista legitimni pretendent na carski tron i tko mu je prava majka (i pravi otac) saznaje se u trilerskom kraju romana, nakon avanturističkih preokreta kakvih se ne bi posramili ni filmovi o četiri mušketira. Periš nas svojom razvedenom radnjom vodi po austrougarskim provincijama, po selima ispod Velebita ili Svilaje, po Lici i Čapljini ili po pazinskom kaštelu sagrađenom iznad opasne jame koja je nadahnula i Julesa Vernea. Gila i Carević kriju se i u slikovitom dominikanskom samostanu u Bolu boreći se s bogobojaznim časnim sestrama, lutaju splitskim zaleđem i Hrvatima otkrivaju zanimljiva mjesta iz krhke hrvatske povijesti u koju se kunemo, a o kojoj znamo malo ili ništa. Stoga “Mladenka kostonoga” ima i prosvjetiteljski karakter jer nas upozorava na zanimljivu hrvatsku tradiciju u koju se ubrajaju i krajnje ponižene gusle (koje smo s gnušanjem prepustili istočnijim susjedima), najvažniji instrument ovog romana čiji su neki likovi ipak povezani s genijem Ludwiga van Beethovena. A gusle svira i uz njih pjeva, a tko bi drugi nego guslar Želimir Periš koji je spjevao ep o vještici Gili i koji je priveden, pretučen i policijski saslušan u Beču 1882. godine.
“Mladenka kostonoga” kritika je i brutalnog patrijarhata koji je svaku iole učeniju i inteligentniju, osvješteniju ženu uz pomoć dogmatskih crkvenih učenja i vjerovanja lakonski pretvarao u vješticu kojoj treba suditi i najstrože je kazniti. Roman je to, ako hoćete, i o pravu žene da odluči o svom plodu. I baš u tim feminističkim slojevima romana kristalizira se nevjerojatna aktualnost ove proze jer današnjica tako često sliči onoj periševskoj, izmaštanoj i podvrgnutoj uvrnutoj, humorističkoj pa čak i podrugljivoj logici. Vještica ili ljekarnica Gila tu postaje borkinja za prava običnih ljudi, običnih učitelja koji se u svojem selu moraju boriti protiv svim “mašćama” premazanih načelnika čiji su jataci najveći lopovi i hajduci. Pravdoljubiva Gila tu postaje svojevrsni ženski Matija Gubec koji ima svoje pomoćnike (poput spretne Anke Revolucionarke), ali ipak nema snage ni želje za organiziranje masovnije pobune protiv neljudskog sustava koji razara iznutra, liječeći one kojima nema lijeka ili tješeći one kojima nema utjehe. Pri tome ljubomorno čuvajući svoje čedo.
Kaj je mrak Taritaš inteligentna ??