Kad se kubanski klavirist Roberto Fonseca sinoć popeo na pozornicu Kazališta Kerempuh, puna dvorana posvjedočila je drugom zaredom rasprodanom koncertu 15. Zagreb Jazz Festivala. Mogli bi parafrazirati davnu Armstrongovu izjavu s Mjeseca, pa reći „mali korak za nas unutar Kerempuha, ali veliki za metropolu“.
Fonseca će se sigurno vratiti kod nas, za što je i sam iskazao želju s pozornice, a zvat će ga i direktor Zagreb Jazz Festivala Dražen Kokanović. No, u poznatoj maniri duhovitog, ali bolno iskrenog stand-up nastupa prije koncerta, najavljujući sponzore i medijske pokrovitelje među kojima je i Večernji list, Kokanović je poluhumoristično rekao da je ovo možda zadnji Zagreb Jazz Festival. Aludirajući na mogući povratak Zlatka Hasanbegovića ili nekog sličnog u ministarstvo kulture, koji je prije par godina svojom kulturnjačkom paradigmom zabrinjavao sve postavljene, kako se to moderno kaže od „od centra na lijevo“, a koji preferiraju - uljuđeni centar.
Već je početak s Fonsecom na klaviru u postavi s kontrabasistom, bubnjarom i perkusionistom pokazao da ćemo slušati vrlo ritmičnu glazbu, mješavinu jazza i afrokubanske tradicije, bossa nove, salse s mambom na kraju. Ništa čudno za čovjeka koji je svakog člana ponaosob najavio riječima „maestro, s Kube…“, kao da smo mislili da su sa Mjeseca. Mala kubanska zastava izvješena na udaraljkama bila je još jedan detalj lokalpatriotizma postave koja je započela poput Buena Vista Social Cluba - u kojem je Fonseca nastupao - ili postave Sierra Maestra koje smo u Zagrebu gledali pred dvadesetak godina u Tvornici.
No, ovo je ipak bio jazz koncert, pa smo nakon početka s „Yanim“, u koju su umetnuli i dio standarda „Quizas Quizas“ iz 1947., u sto minuta izvrsnog nastupa čuli puno toga. Nakon takvog ritmičnog početka u kojem je i Fonseca iskazivao više volje prema ritmu nego harmoniji, priča se okrenula naglavačke u dugim, klavirom vođenim skladbama u kojima je Fonseca pokazao zavidno majstorstvo. Koliko može svirati funkcionalno i biti dio zvučne slike benda, toliko je sposoban i za sasvim drugačije solističke izlete.
Primjerice, možda najbolja skladba večeri, skoro petnaestminutna „Aggua“ počela je kao komad neo-klasike s dugim klavirskim uvodom i harmonijama koje bi prije očekivali iz Beča nego iz Havane, a završila „ekstremnim“ i brzim klavirskim bravurama tehnički impresivnog Fonsece. Melankoličnu klavirsku impresiju „Mercedes“ posvetio je majci, kojoj je njegova učiteljica dok je bio klinac u školi rekla da mali Fonseca nikada neće postati glazbenik, a pogotovo ne pijanist.
„Clásico“ je nakon slične klavirske ekspertize dovela do solo dionice bubnjara, ali i kontrabasista koji je ostao sam na pozornici i bend uveo u najbolju verziju „Besame mucho“ koju sam čuo u životu. Bila je to prava lekcija iz promjene strukture pjesme koju svi poznaju i iskazivanje kreativnih mogućnosti nadogradnje klasika kad su se članovi Fonsecina kvarteta vratili na pozornicu. Nakon nje „Mambo Pa la Niña“ vratila je priču i koncert na Kubu, skupa s pjevanjem publike u dionici koju ju je „naučio“ Fonseca - otprilike, „djevojko znam da guštaš na mambo“ - ne samo impresivan klavirist nego i sposoban vođa benda i komunikator s publikom.
Na bisu je uslijedila premijera pjevača Fonsece, jer, kako je sam rekao, nikada prije nije pjevao vodeći vokal na koncertu, a u Zagrebu je isprobao i to, doduše, s puno eha na vokalu, ali emocionalno je položio ispit. Još dvije pjesme dovele su do pravog cubana-partyja u dvorani, u kojem se publika potpuno sljubila s Fonsecinim kvartetom na pozornici koji je pokazao i solidne atribute show-programa kakvim je završio odličan koncert u Kerempuhu.