Što znači jedan koncert 15. Zagreb Jazz Festivala za grad Zagreb, nakon petnaest godina održavanja istog? Može značiti jako puno. Američka pjevačica Lizz Wright doputovala je s pratećim sastavom u Zagreb u subotu kasno popodne avionom iz Nizozemske, da bi nas sve skupa s njom u Hotelu International zatekla vijest da je za njen koncert u dvorani Studentskog centra u nedjelju navečer preostalo još samo dvadesetak ulaznica.
Drugim riječima, oko tisuću ljudi već je dan prije koncerta bilo pripremljeno za dolazak na njen nastup. Tisuću ljudi velika je brojka za bilo koji program, kamoli ne za jazz festival. U sto minuta nastupa sa 14 pjesama Lizz Wright u starinskoj zagrebačkoj dvorani - posljednjoj koja je ostala ista kao nekada i zadržala uspomene na sve programe koje smo vidjeli u njoj - izvela je autentičan program starinske, u najboljem smislu te riječi, americane, izbor autorskih pjesama i obrada, na rubu gdje se spajaju gospel, rhythm and blues i soul.
Nakon početka s „Amazing Grace“ samo u društvu gitarista, zadnji singl „Sweet Freedom“ u skoro deset minuta trajanja pokazao je sve finese koje četveročlani sastav (ritam sekcija i dva gitarista) isporučuje u pažljivo posloženoj svirci koja filigranski pokazuje razumijevanje materije.
„Je li ova dvorana inače kazalište, ili kino?“, pitala je Lizz Wright s pozornice i nakon odgovora iz publike poručila „onda ćemo biti poput filma“. Izvela je i dvije pjesme sa skorašnjeg albuma „Shadow“ - „Sparrow“ u kojoj gostuje Angelique Kidjo i „Your Love“ s Meshell Ndegeocello - koje pokazuju približavanje teritoriju Norah Jones, a osjetila se i bliskost s kantautorskim rukopisom Joni Mitchell.
Klasik „Old Man“ Neila Younga bio je primjeren izbor, jer tekst pjesme „starče pogledaj moj život, podsjećam na tebe nekada“, najbolje opisuje sposobnost Lizz Wright da u svojim pjesmama, sa sjajnim pratećim sastavom koji filigranski svira sve što treba, a izbjegava što ne treba - obuhvati tradiciju i nastavi ju. Pa je meditativnu „Chasing Strange“ nadopunila s „Mercy Mercy Me“ Marvina Gayea i povezala nekadašnju i današnju borbu na tragu slogana „I Can't Breath“ i pokreta Black Lives Matter.
Pred kraj koncerta kao bomba stigla je obrada „Who Knows Where the Time Goes“ Sandy Danny i Fairport Convention, koju je izvela za klavirom. Bis sa dvije pjesme („Freedom“ i „Your Love“) bio je pak poput Erykah Badu, ljuljajući soul-funk kojim je završila majstorsku reviju s najboljim predavačima americane i vrhunskom pjevačicom koja nastavlja putem prethodnica koje cijeni i poštuje.
