Španjolska umjetnička skupina La Fura dels Baus, utemeljena 1979. u Barceloni, već dobra tri i pol desetljeća ne prestaje iznenađivati svijet kazališta i svakovrsnog spektakla proizvodima iz svoje kreativne radionice.
Pažnju najšire svjetske javnosti privukli su svojim doprinosom nezaboravnom spektaklu otvaranja Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine. Neiscrpnu maštu, inventivnost i energiju oni od tada podjednako ulažu i u velike promotivne akcije najvećih svjetskih korporacija, kao i u pomicanje granica samog poimanja teatra u najrazličitijim formama, od one ulične do digitalne. Posljednjih dvadesetak godina osobito su se specijalizirali za operu, proizvevši cijeli niz originalnih produkcija u velikim svjetskim opernim kućama.
Pedeset letećih plesača
Nakon lanjskog nastupa sa svojom scenskom vizijom kantate “Carmina Burana”, La Fura je prošlog petka još spektakularnije otvorila 66. izdanje Ljubljanskog festivala pred oko sedam tisuća ljudi koji su došli vidjeti spektakl “Sfera mundi”, posvećen hrabroj međunarodnoj posadi Magellanove ekspedicije koja je oplovivši svijet uz ogromne žrtve definitivno dokazala da je Zemlja okrugla.
Osim što su danas opet sve glasniji “ravnopločaši”, u ovim danima kada Sredozemljem plove od Europe neželjeni brodovi nesretnika osobito je aktualna bila zaključna poruka predstave: svi ljudi, svih rasa i jezika, su jedno.
U velikom finalu neviđenog spektakla, uz vatromet s ljubljanske tvrđave i gromoglasnu glazbu Igora Stravinskog u izvedbi Slovenske filharmonije pod ravnanjem katalonskog maestra Josepa Vicenta, tu je poruku, viseći visoko iznad publike na Kongresnom trgu, oblikovao živi grozd od pedeset slovenskih plesača. Onih hrabrih, sa scene suvremenog plesa, koji su, za razliku od klasičnih balerina i baletana, pristali sudjelovati u toj vratolomiji.
Visoko u krilu svjetlećeg diva, za kojim je na Kongresnom trgu “plovio” svjetleći Magellanov brod, sjedila je, pak, mezzosopranistica Irena Parlov, tumačeći ulogu Enriquea, Magellanova roba s Filipina koji je, susrevši se nakon duge plovidbe ponovo s ljudima čiji jezik razumije, zapravo prvi shvatio da su oplovili cijeli svijet.
U kolažu najatraktivnijih stavaka baletnih partitura Prokofjeva i Stravinskog, s jednim flamenco-intermezzom, osobito dojmljiva bila je pjesma “Polje smrti” iz kantate “Aleksandar Nevski” u izvedbi te hrvatske sopranistice koja je u međuvremenu postala jedna od glavnih zvijezda ljubljanske Opere.
Uvodnu scenu s letećim planetom po kojem hodaju astronauti sa zastavama Slovenije i EU, nadahnuo je, pak, slovenski vizionar Dragan Živadinov.
Simfonijske ekstaze
Zagreb je doista “cool” sa svojim koncertima na Tomislavcu i svim ostalim događanjima, ali Ljubljana jedina u ovom našem dijelu Europe ima pravi, veliki, svjetski ljetni festival. Tako je, upravo za Ljubljanu i u koprodukciji s njezinim festivalom, nastala i ova produkciju koju je njezin redatelj Carlus Padrissa, osnivač “La Fure”, sam nazvao najsmjelijom i najzahtjevnijom dosad.
Već večer kasnije Zagrebačka filharmonija na istome mjestu sudjelovala je u pop-klasičarskom projektu “Simfonijska ekstaza”, a već jučer u Cankarjevu domu nastupala je Münchenska filharmonija, tek jedan od velikih svjetskih orkestara koji će ovog ljeta nastupati u Ljubljani. Dolaze još i Concertgebouw i Filharmoničari milanske Scale. Sve to uz niz opernih predstava, mjuzikala, gala koncerata najvećih opernih zvijezda, sve do Laibacha u simfonijskom ruhu. Sve to zamišlja i organizira dugogodišnji direktor festivala Darko Brlek, a omogućuje Zoran Janković, gradonačelnik Ljubljane koji je prepoznao vrijednost kulture.