Vitomira Lončar, glumica i direktorica zagrebačke Male scene, punih je pet i pol godina svake nedjelje na Večernjakovoj blogosferi objavljivala Slamku spasa. Ali 6. ožujka oprostila se i od Slamke i od Večernjakove blogosfere.
U što ćete sada usmjeriti svoju energiju?
Slamka je bila samo mali dio mnogobrojnih aktivnosti koje čine moj život. Energije, hvala Bogu, imam, a ona će i dalje biti usmjerena na vođenje kazališta, produkciju novih predstava, glumu, nastavu na fakultetima: Muzičkoj akademiji, Tekstilno-tehnološkom fakultetu, Pedagoškoj akademiji, gostujuća predavanja... I dalje ću pisati i objavljivati stručne i znanstvene radove, a također odlaziti na međunarodne konferencije vezane za teme kojima se bavim u svom znanstvenom radu. Nastavit ću biti aktivna u zajednici, ali na drugačije načine. Umjesto pisanja Slamke, nedjeljom ću učiti kineski, s mužem igrati tenis i provoditi je, nakon dugo vremena, bez računala. Mala ali značajna promjena za moj osobni život.
Je li vaša Slamka spasa nekoga spasila?
Želim vjerovati da ovo pitanje niste postavili kao provokaciju. Slamka je kronika patologije jednog vremena u hrvatskom kazalištu i općenito u našoj kulturi. Nije ni zamišljena da bi ikoga spašavala. Nastala je iz potrebe da sve ono čime se bavim u znanstvenim istraživanjima približim široj zajednici, a kroz to i javno djelujem. Je li Slamka kome pomogla drugim očima sagledati našu situaciju u kulturi, napose kazalištu, to će pokazati vrijeme. Evaluacije utjecaja rade se tek nakon nekoliko godina, pa bi bilo sasvim neozbiljno davati ovakvu vrstu procjena. Na samom početku pisanja Slamke, u vrijeme mandata ministra Biškupića i njegove državne tajnice Nine Obuljen, mnoge su se stvari mijenjale upravo zbog objavljenih tekstova. Upozorila bih u Slamki na neki problem, a onda bi me Nina Obuljen pozvala na razgovor da argumentiram svoje stavove. Ako su argumenti bili dovoljno jaki, poduzimali su se koraci. Slamka je u tom razdoblju bila svojevrsni lakmus-papir. Nakon njihova razdoblja došla je Vlada Zorana Milanovića i vrijeme u kojem nikakav dijalog nije bio moguć. A Slamka je postala mjesto otpora. Za mene je javno djelovanje conditio sine qua non napretka. Ali nema nas mnogo koji slično mislimo. Otkako sam objavila da prestajem pisati, zatrpana sam pismima i porukama poznatih i nepoznatih ljudi koji me mole da nastavim pisati. Znači li to da je Slamka tijekom ovih godina ipak nekoga spašavala, procijenite sami.
Jeste li imali ponude da Slamku spasa objavljujete i u tiskanim izdanjima?
Tekstovi objavljeni na Večernjakovoj blogosferi otisnuti su u Biblioteci Mala scena u tri knjige, a četvrta, u kojoj će biti i oproštajni tekst od prošle nedjelje, izaći će početkom jeseni. Nikome nisam ni nudila da objavi Slamku jer sam knjige odlučila izdati u našoj biblioteci i vlastitim sredstvima. Premda živimo u vremenu u kojem je Google your best friend, otisnuta knjiga je ipak – otisnuta knjiga. I ne može nečijom željom ili odlukom samo tako nestati iz javnoga prostora.
Pisali ste otvorena pisma gradonačelnicima, premijerima... Jeste li ikada dobili pisani odgovor?
Nisam dobila izravne odgovore, a nisam ih niti očekivala. Umjesto odgovora, često sam od onih kojima sam pisala dobivala odmazde. Kako na privatnom tako i na profesionalnome planu. Mala scena bila je kolateralna žrtva Slamke. Ovakva vrsta “dijaloga” u hrvatskoj kulturi postalo je pravilo: Pitaš li nešto što se ne sviđa “velikim dečkima”, odgovor nećeš dobiti, ali po glavi zasigurno hoćeš. Odgovore sam u posljednjih nekoliko godina počela dobivati (i to uz dugotrajne i mukotrpne postupke) zahvaljujući radu povjerenice za informiranje Anamarije Muse i zahvaljujući novom Zakonu o pravu na pristup informacijama.
Izjavili ste da vas ne zanima ministarsko mjesto, ali biste li bili savjetnica ministra ili ministrice kulture? Pod kojim uvjetima?
Pod uvjetima da netko tko ima mogućnosti odluke ima: političku volju za promjenu, da je timski igrač i da, kao i ja, vjeruje u snagu cjeloživotnog i svakodnevnog učenja na svim razinama.
Vaša je Mala scena počela producirati operne i operetne predstave, a vi ste najavili odlazak iz zemlje. Hoće li kazalište nastaviti s ambicioznim programom?
Mala scena najstarije je privatno kazalište u Hrvatskoj koje godišnje producira tri do pet naslova, ima više od 500 izvedaba za oko 40 tisuća gledatelja. Jedino smo kazalište koje radi prema (trećem) strateškom planu pa smo, sukladno tome, i pripremili program. Kao što se može vidjeti i na našim stranicama, već smo prošle godine najavili izlaznu strategiju i sukladno tome zaposlili mladu ekipu na koju prenosimo svoja znanja i vještine kako bi oni mogli preuzeti operativu za već unaprijed osmišljeni program.
U svojim kolumnama niste pokazali solidarnost prema ženama na visokim položajima u kulturi. Mislite li da iz pozadine konce vuku muški igrači?
Ja se bavim kulturnom politikom, ne muško-ženskim odnosima. Neki posao radiš dobro i u skladu sa zakonima i pravilima struke ili ne radiš. Jesi li muškarac li žena, s time nemaju nikakve veze. U hrvatskoj kulturi konce vuku interesne skupine. Spol i rod su nebitni.•
E vuse je nece voditi interesne skupine ! Problem hrvatskog naroda je taj sto manjina tzv. prohrvatskih kulturnjaka kada je ta opcija na vlasti, "kolegijalno" financira i podupire neojugoslovenski svjetonazor, a kada su oni na vlasti, onda uvode cisti totalitarizam! Iskljucivost , po uzoru na svoje bioloske ili mentalne komunisticke oceve ! Za javnost,domacu i svjetsku, komunizam su samo zamjenili ultraliberalizmom(kojeg ne provode u praksi) a bratstvo i jedinstvo mantrom o multukulturalizmu kao "svetoj" ideologiji. Oni su politicni i to pokazuju u svakoj svojoj izjavi, u cjelokupnom repertoaru, izborom tema...nerijetko i krivotvore cinjenice pozivajuci se na "umjetnicke slobode"...Nazalost, osobe poput Vitomire slijepe su na te pogubne procese, misle da je sve u novcu...dosta toga jest, ali ne sve...i onda "polude" kada one nisu u poziciji (ocekivane) moci...Hasanbegovic je doveden da prekine taj antihrvatski zacarani krug i da istisne interesne skupine ! Bas suprotno od onog sto insinuira Vitomira...nema vise trgovine "ala Biskupic" ! Pa zar je slucajno da Frljic i Viskovic hvale Biskupica...a ta,mozda dobra namjera,dovela nas je do totalne,bezobrazbe kulturno-medihske okupacije tih neojugoslovenskih talibana. Zato, dozovite se pameti gospodjo, zatomite tastinu i pogledajte hrvatsko drustvo malo sire od vlastitih skucenih interesnih pogleda ! Da, skucenih, ma koliko si vi utvarali da su beskrajno siroki i da obuhvacaju cijeli svijet !