Svjetonazor njegovih suvremenika bio je još uvijek upleten u srednjovjekovni način razmišljanja kada je, 1460-ih godina, mladi Leonardo da Vinci u Firenci naukovao za slikara, kipara i inženjera. Znanost u modernom smislu, kao sustavna, praktična metoda spoznavanja o prirodnom svijetu, nije postojala. Znanje o prirodnim pojavama, ono točno i ono netočno, preuzeto je od Aristotela i drugih antičkih filozofa te su ga skolastički teolozi stopili s kršćanskom doktrinom i predstavljali ga kao službeno dopušteno vjerovanje. Vlasti su na znanstvene pokuse gledale kao na nešto što potkopava njihovu moć te su svaki napad na Aristotela tumačile kao napad na Crkvu. Leonardo da Vinci razvrgnuo je s takvom tradicijom.
Stotinu godina prije Galilea i Bacona, on je razvio nov praktični pristup znanosti koji je uključivao sustavno promatranje prirode, logičko razmišljanje i nešto matematičkih formula, sadržavajući glavne odlike onoga što danas zovemo znanstvenom metodom. Potpuno svjestan da prodire u novo područje, sebe je ipak skromno nazivao “omo sanza lettere” (neukim čovjekom), no uz ponešto ironije i ponosa na svoju novu metodu, gledao je na sebe kao na “tumača između prirode i ljudi”.
Pogledajte video o Leonardu:
Tjelesni izraz ljudskog duha
Leonardo da Vinci možda je najveći majstor slikar renesanse, ali je i mnogo više od toga, on je višestruko nadaren čovjek neutažive znatiželje i žudnje za novim spoznajama. Njegove dvije najuspješnije slike “Mona Lisa” i “Posljednja večera” predstavljaju najpoznatije i najviše reproducirane slike svih vremena.
Svi njegovi crteži životinja i čovjeka realizirani su uz prethodno studiranje anatomije, primjerice, kod slike osmijeha, polazi od saznanja da svaki osmijeh oblikuju 24 mišića lica. “Posljednja večera” u svojoj ljepoti krije i savršen raspored i geometrijsku proporciju likova apostola i Isusa Krista.
Kao slikar, Leonardo je osjećao da treba rabiti geste da bi oslikao stanje duha i osjećaje koji su izazvali te geste. Tvrdio je da je pri slikanju ljudskog lika najvažniji zadatak “izraziti u pokretu strast njegove duše”. Štoviše, Leonardo je smatrao da je umjetnikova najveća težnja prikazati tjelesni izraz ljudskoga duha. A u ostvarenju te težnje on je bio nenadmašan, kako nam potvrđuju slike iz njegova zrelog razdoblja.
No, ne samo u umjetnosti, dao je golem doprinos anatomiji, botanici, geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji, tehnici proizvodnje oružja, urbanistici... On je arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer, znanstvenik i umjetnik koji duboko poštuje svaki život i čovjek koji ima snažnu želju raditi za dobrobit čovječanstva. Stoga, 500. obljetnica njegove smrti (umro je 2. svibnja 1519.) dobra je prigoda da se barem približimo važnosti Leonardova genija.
Životno djelo Leonarda da Vincija, rođenog 15. travnja 1452. u talijanskoj Toskani, fantastična je sinteza umjetnosti, znanosti i tehnologije spojene u jedno teorijsko i praktično iskustvo. Optiku je učio od Ptolomeja, Arhimeda, Euklida i Alhazena, a njegovo parabolično zrcalo otvorilo je put kasnijem Newtonovu reflektornom teleskopu sa zrcalnim objektivom. Čini se da je razmišljao i o letjelici koja nalikuje današnjem helikopteru, a projektirao je i brod s dvostrukim dnom čime je unaprijedio sigurnost plovidbe.
Budući da je Leonardo da Vinci uvelike bio zainteresiran za blagostanje svojih bližnjih, bilo je prirodno da se jednako zanimao za arhitekturu i planiranje izgradnje gradova. Postoje pretpostavke da se zgražao nad gradovima svojeg vremena, jer su bili prljavi i puni zaraza. Sljedeći korak bio je izrada planova za idealan grad koji bi bio čist i zdrav i gdje bi ljudi živjeli manje skučeno. Na žalost, moćni i utjecajni ljudi u gradovima ovoga vremena nisu bili vizionari poput Leonarda pa nisu mogli shvatiti važnost njegovih ideja. Nezaustavljiv, Leonardo se latio drugih projekata. Izradio je mnoge građevinske nacrte, a među njima plan zgrade načinjen od kružnica – kružna crkva obrubljena nizom kupola.
Njegov golemi opus, koji sadrži više od sto tisuća crteža i više od šest tisuća stranica bilješki, kao i krajnja raznolikost njegovih interesa, privukli su bezbrojne znanstvenike iz različitih akademskih i umjetničkih područja. Jedan od njih je i Fritjof Capra, austrijsko-američki fizičar koji je cijeli niz desetljeća pisao o Leonardu očaran njegovim znanstvenim radom.
“Kamo god bi se okrenuo, čekala su ga nova otkrića, a njegova je znanstvena kreativnost, koja je spajala strastvenu intelektualnu znatiželju s golemim strpljenjem i eksperimentalnom domišljatošću, bila glavna pokretačka snaga tijekom cijeloga njegova života”, piše Fritjof Capra u knjizi “Leonardova znanost”, dodajući da je 40 godina Leonardo skupljao svoje misli i zapažanja u svojim slavnim Bilježnicama, kao i opise stotina pokusa, nacrte pisama, arhitektonske i tehnološke crteže te podsjetnike samome sebi o budućim istraživanjima i pisanju. A gotovo svaka je stranica tih Bilježnica pretrpana tekstom i veličanstvenim crtežima.
“Leonardovo proučavanje životnih oblika započelo bi njihovom pojavom u njegovu slikarskom oku, a zatim bi se nastavilo podrobnim istraživanjima njihove suštinske prirode. Na razini makrokozma, glavne teme njegove znanosti bile su gibanje vode i zraka, geološki oblici i preobrazbe Zemlje, kao i botanička raznolikost i obrasci rasta biljaka. Na razini mikrokozma bio je usredotočen na ljudsko tijelo, na njegovu ljepotu i proporcije, mehaniku pokreta tijela te pronalaženje sličnosti s drugim životinjskim tijelima u pokretu, poglavito s ptičjim letom. Za Leonarda je znanost o životnim oblicima zapravo znanost o pokretima i transformacijama, bilo da je riječ o proučavanju planina, rijeka, biljaka ili ljudskog tijela. Razumjeti ljudski oblik života znači razumjeti tijelo u pokretu. Leonardo je u brojnim detaljnim i predivnim crtežima prikazao zajednički rad živaca, mišića, tetiva, kostiju i zglobova koji pokreću udove i način na koji udovi i mišići lica izvode geste i kretnje”, piše Fritjof Capra.
Kako pak navodi Milena Magnano u knjizi “Velikani umjetnosti”, Leonardo je bio ljevak. Upotrebljavao je tehniku “pisanja u zrcalu”, premda je navodno rođen kao dešnjak. No, u ranoj dobi ozlijedio je tu ruku pa je počeo pisati lijevom, ali od desne prema lijevoj strani. Zabavljalo ga je smišljanje šifriranih sintagmi, poput rebusa i anagrama, što je pobudilo brojne teorije o njegovim skrivenim porukama u vlastitim djelima.
Leonardo se, kako navodi Fritjof Capra, nije hvalisao svojim izumima niti se razmetao nadmoćnošću svojih misli. Duboko je poštovao život i imao poseban osjećaj sućuti prema životinjama, zbog čega je bio i vegetarijanac, kao i osjećaj dubokog poštovanja i obožavanja složenosti i obilja u prirodi. Često je kupovao ptičice u kavezima samo da bi ih potom oslobodio, a mnogi ga povjesničari smatraju prvim borcem za prava životinja u povijesti. Premda je bio sjajan izumitelj i dizajner, uvijek je smatrao da je inventivnost prirode daleko nadmoćnija od ljudskih zamisli. Vjerovao je da je mudro da čovjek poštuje prirodu i uči od nje. To je stav koji je danas ponovno izronio u praksi ekološkog dizajna.
Da su Bilježnice bile poznate...
Danas, s prednošću gledanja iz perspektive znanosti 21. stoljeća, možemo prepoznati Leonarda da Vincija kao ranu preteču niza znanstvenika i filozofa kojima je u središtu pozornosti priroda organskog života. Nijedan od znanstvenika iz 18. stoljeća, poput Immanuela Kanta, Alexandera von Humboldta i Johanna Wolfganga von Goethea, nije bio svjestan toga da je veleum renesanse već prokrčio puteve mnogim zamislima kojima su se bavili. Dok su Leonardovi rukopisi skupljali prašinu po drevnim europskim knjižnicama, Galileo Galilei bio je slavljen kao “otac moderne znanosti”.
“Ne mogu a da ne ustvrdim kako je pravi utemeljitelj moderne znanosti upravo Leonardo da Vinci i ne mogu a da se ne pitam kojim bi se smjerom bila razvijala zapadnjačka znanstvena misao da su njegove Bilježnice bile poznate i da se naveliko krenulo s njihovim proučavanjem odmah nakon njegove smrti”, upozorio je Fritjof Capra.
Bio je 3. siječnja 1496. godine kada je Leonardo da Vinci neuspješno testirao svoj leteći stroj – izum na kojem je pomno radio punih 25 godina. Danas znamo da je Leonardo pogriješio u svojim teorijama o letu i u svojim konstrukcijama “ptičjih strojeva”, ali je važno da je uopće pomišljao na mogućnost da ljudi lete. Premda nisu koristile u praksi, da Vincijeve leteće sprave utemeljile su neke od zakona aerodinamike. Leonardova djela ostaju svjetionici novog doba, a on, “omo sanza lettere”, prvi je lučonoša znanstvene revolucije.
"Prošlo je pola stoljeća..." Koliko neuk moraš biti da 500 godina prevedeš u pola stoljeća