U četvrtak u kina diljem Hrvatske stiže film "Ljeto kada sam naučila letjeti" redatelja Radivoja Andrića, nastao u koprodukciji Srbije, Bugarske, Slovačke i Hrvatske – hrvatski koproducent bila je kuća Kinorama i producentica Ankica Jurić Tilić. Iako se Andrića sjećamo po urnebesnim filmovima "Kad porastem biću kengur" i "Munje", ovoga puta nadmašio je sam sebe.
Vidljivo je to bilo i na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, gdje ga je publika ocijenila visokom ocjenom od 4,87, a s projekcije izlazila ne skidajući osmijeh s lica i istodobno brišući suzne oči. Priča je to o dvanaestogodišnjoj djevojčici iz Beograda, Sofiji, koju umjesto da s prijateljima ide na kampiranje, zapadne da s bakom Marijom ode na ljetovanje na Hvar, u njezin rodni kraj. Tamo ih dočekuje bakina sestra, čarobna none Luce, a potencijalno katastrofalno ljetovanje "s dvije lude babe" i bez WiFi-ja, Sofiji se pretvori u najbolje ljeto života. Ono čarobno, bezbrižno ljeto nepodnošljive lakoće postojanja na samom pragu tinejdžerstva, ljeto prvih poljubaca koji imaju okus po sladoledu i lubenicama.
Kako tijekom filma saznajemo, baka Marija rodom je s Hvara, no udala se u Beograd. Od obitelji, sestre Luce i brata Nikole koji su na Hvaru ostali živjeti, otrgnuo ju je rat. Grube i bolne, prije tridesetak godina izrečene bratove riječi kojima je Mariju okrivio za smrt svog sina Tončija u ratu, unijele su razdor u nekoć blisku obitelj. I kada se godinama poslije usudi vratiti u rodno mjesto, stare rane i dalje su otvorene te itekako bolne. Djeca kao djeca preko svih svojih razlika nevino i s lakoćom prelaze, pitajući samo najvažnija pitanja: "A jesu li kod vas mačke poslušne ili idu di oće" i "Od čega vi pravite rižot, ako nemate lignje?" I upravo će propupalo Sofijino prijateljstvo s Nikolinim unucima Lukom i Anom pomoći odraslima da njihovi odnosi počnu zacjeljivati. Priču glumački nosi izvanredna mlada Klara Hrvanović uz snažnu i iskusnu potporu genijalnih Olge Odanović u ulozi Marije i Snježane Sinovčić-Šiškov u ulozi Luce, a za njima ne zaostaje ni ostatak čopora talentiranih dječjih glumaca. U prekrasne prizore otoka, jer film je sniman gotovo u cijelosti u Starom Gradu, Dolu i Jelsi, povremeno se ubacuju simpatične animacije i vizualni efekti, što je lako moglo postati klišejasto i promašeno da nije izvedeno tako šarmantno i suptilno.
Čvrsto i iskreno vjerujemo da su najbolji dječji filmovi zapravo filmovi i za odrasle. To vrijedi i za "Ljeto kada sam naučila letjeti", autentičan, razigran i topao filmom koji može, barem na sat vremena, izbrisati svu težinu odraslog života, sve dok ne osjetite kako postajete sve lakši i lakši, kao da i sami možete poletjeti.