Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu... Četveročlana obitelj iz filma “Put pod noge” zaista se ni po čemu ne razlikuje od bilo koje druge sretne obitelji. Majka, otac, dva sina i udomljeni pas, koji donosi još veću dozu sreće i zaigranosti, na zajedničkom su putovanju. Između braće je velika razlika u godinama, a time kao da se scenaristički dodatno htjela naglasiti količina nježnosti, ljubavi, povezanosti i bliskosti koju ova obitelj ima. Naime, ono najmlađe dijete, posebice ako je puno mlađe, uvijek je iskrica radosti svake obitelji. Izuzetak nije ni ova obitelj, u kojoj se sve vrti oko dječarca, malenog šarmera pametnjakovića, neodoljivog majmunčića koji duhom podsjeća na Kiplingova Mowglija.
No, sve je to samo jedna strana obiteljske medalje. I to ona strana koja svom mezimcu, baš kao što je to u “Život je lijep” radio Guido svome Giosueu, stvara predivan šareni svijet unutar zaštitne kupole satkane od roditeljske i bratske brige. S druge strane medalje otkriva se pak drugi dio Tolstojeve rečenice s početka – svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Naime, unatoč atmosferi u autu, u kojem se čas iz svega glasa zborski pjevaju pjesme, čas svatko svakome, tipično obiteljski, ide na živce, a koja odaje dojam kao da se odlazi na neko putovanje koje treba trajati zauvijek i na kojem će stvarati prekrasne uspomene, ova obitelj krije velik strah i strepnju zbog činjenice što, iako znaju da putuju na iransko-tursku granicu, ne znaju što ih zapravo čeka niti kako će do svog odredišta točno doći. A zapravo ih čeka rastanak sa starijim sinom koji je, može se samo pretpostaviti zašto, prisiljen napustiti zemlju. Tijekom putovanja na kojem svi kao da slušaju Jesenjina koji kaže: “Smij se i kad bi plakati htio, osmjehom guši što ti duša skriva”, saznaje se i da su roditelji ostavili sve, izgubili dom te prodali auto, samo kako bi spasili starijeg sina.
Panah Panahi, za razliku od svoga oca Jafara Panahija, također redatelja, koji je zbog svoga djelovanja završio u zatvoru, ipak suptilnije kritizira represivnu iransku politiku.
Koristi pritom obiteljsku intimnost, majčino i očevo slomljeno srce te nevinost bratove nesvjesnosti situacije kao alate kojima pogađa najnježnije i najbolnije istovremeno. Pogađa u sridu načinom kako kritizirati, ali pogađa u sridu i vrtlogom emocija koje “Put pod noge” budi. Zapravo je nevjerojatno njegovo umijeće kojim tka ovu priču punu neke tužne ljepote. Primjerice, kako “pingponga” između dva svijeta jedne obitelji ili trenutak kada Panahi na samom završetku tijekom teškog obiteljskog rastanka koristi dug široki kadar koji se naizgled čini samo kao lijep prikaz lijepa sanjiva krajobraza. No, u njemu se, tako vizualno strogo statičnom, s toliko jednostavnosti stvara dinamika koja “Put pod noge” čini istinskim remek-djelom.
