Seksus je, govorio je Ivan Meštrović, izvor svakog ljudskog djelovanja – životnog i umjetničkog, “uzročnik djela i čina koji čovjeka dovode do najdubljeg dna pakla, kao i do najgornjih visina neba”. O tome koliko mu je bila važna ljubav svjedoči i njegov ljubavni roman s ključem “Vatra i opekline” u kojem opisuje odnose s nekoliko ljubavnica, razotkrivajući u njemu i svoje viđenje seksualnosti, kao i kakav tip žene ga privlači. Tim aspektom – ljubavlju, njegovim ženama i muzama i njihovu utjecaju na njegovo stvaralaštvo bavi se i izložba “Ivan Meštrović i sve njegove ljubavi” do 15. veljače postavljena u Galeriji Meštrović u Splitu.
– Ideja je bila fotografijama iz obiteljskog albuma i pismima predstaviti intimne trenutke umjetnikova života koje je on pretočio u svoja umjetnička djela, ali na drukčiji, edukativan način koji je naglašen samim postavom izložbe, gdje posjetitelji mogu uzeti pisma i fotografije te ih čitati i pregledavati, a izravno su povezani sa skulpturama uz koje su izloženi te pružaju i otkrivaju sam njihov izvor nastanka – govori Iris Marinović, muzejska pedagoginja i autorica izložbe.
Izložba temom, kaže, ističe najbitniji osjećaj koji je Meštrović prenio u svoja djela, ljubav – prema roditeljima i obitelji, prema domovini, prema ženama, prema djeci, ljubav prema umjetnosti.
– Mislim da Meštrovićeva djela sama prikazuju umjetnikovu ljubav koju je u njih pretočio, primjerice, intiman prikaz “Bogorodice s djecom” portret je njegove supruge Olge i njihovo dvoje djece, Marte i Tvrtka – dodaje Iris Marinović. Prva žena koja je obilježila život Ivana Meštrovića njegova je majka Marta. Gotovo ju je idealizirao, u konačnici postala je i simbol nacije, njezin lik poslužio je za čuvenu “Povijest Hrvata”. Međutim, kroz literaturu se navodi i pet žena koje su obilježile njegov ljubavni život: Olimpija, Ruža, Ružena, Marija i Olga. Prva je, objašnjava autorica, bila romantična ljubav, druga intelektualna i umjetnička, treća senzualna, četvrta lirska, a peta pretežno obiteljska. Dvije od njih, Ruža i Olga, bile su mu i supruge. S Ružom Klein proživio je 20 godina, od studentskih dana do 1921., kasnije će se oženiti Olgom Kesterčanek s kojom će nakon upoznavanja u Dubrovniku 1922. ostati do kraja života (1962.), a ona mu je donijela i toliko željenu djecu te općenito smiraj.
– Meštrović u romanu “Vatra i opekline” spominje svoju zaljubljenost u Ruženu Zatkovu (u romanu je zove Gospođa K.) i Mariju Banac (u romanu Klaru), ali piše i da ta zaljubljenost nije bila dovoljno snažna i vrijedna žrtvovanja njegova odnosa sa suprugom Ružom. Međutim, sudbina je htjela da se i jednoj i drugoj Meštar posmrtno oduži. Gradeći Mariji Banac (Račić) Mauzolej u Cavtatu kleše njezin lik, a brojni anđeli koji lebde stropom kapelice inkarnacija su misli na Ruženu – ističe Marinović.
Što se tiče postava izložbe, Olimpiju i tugu zbog preranog i tragičnog rastanka vidimo u skulpturama iz ranijeg razdoblja koje prikazuju bolesnicu (Bolesna djevojka), mladića shrvanog tugom (Na grobu mrtvih ideala) i djevojku ekspresivne tjelesnosti (Žrtva nevinosti).
– U to vrijeme Meštrović, student na bečkoj Akademiji, izlaže i sudjeluje u bečkoj secesiji te se kao i drugi umjetnici tog doba i on zanima za alegorije i simbolističke teme. O Olimpiji se najmanje zna, prvi o njoj piše Duško Kečkemet u svojoj monografiji o Ivanu Meštroviću. Naime, Meštrović pišući ocu Mati u Otavice 1903. iz Beča, spominje mladu djevojku Olimpiju koja je prerano umrla od neke teške bolesti zbog koje je bila vezana i za krevet. Meštrović spominje kako im je njezina majka, znajući da će kći umrijeti, dala dopuštenje da provode vrijeme zajedno. Međutim, to nije bio odnos pun strasti već uzajamno plakanje i tužan rastanak – priča Marinović pa nastavlja:
– Ružu je pak prikazao kao putenu mladu ženu (biste Moja žena/ Moja puca) te već sazrelu i elegantnu damu (Portret Ruže Meštrović). Oblikuje je više puta u senzualnim portretima i figurama, vidljiva je elegancija i profinjenost. Marija Banac Račić prikazana je gotovo identično kao i Ruža na posljednjem portretu, međutim kod Marijina portreta dodatno naglašava njezin dugi vrat, dok ljupkost i ženstvenost te naglašena elegancija ostaju prisutne kod obje.
Ruženin lik pak vidljiv je i u “Vestalki”, ali i u skulpturama “Ženska figura sjedi na petama” i “Žena u klečećem položaju” te u skulpturi “Portret gđe Ružene Khvoshinsky” iz 1914. U njezinu liku vidljivo je unutarnje previranje i introspekcija, trenutak promišljanja. Kako je i sam Meštrović napisao u “Vatri i opeklinama” kada se reflektirao na njihov odnos, možda je to baš ono što nazivaju “harmonijom duša”.
Olgin lik vidimo u cijelom nizu skulptura klasične ljepote, najčešće izrađenih u mramoru i razrađenih do najsitnijih detalja (“Djevojka s violinom”, “Kontemplacija”, “Bogorodica s djecom”, “Portret Olge”, “Ženski akt/Pred porod”...).
Izložba ne donosi nove spoznaje o Meštrovićevu životu i djelu jer je većina izloženih pisama i ulomaka objavljena ranije, ponajviše u opsežnoj monografiji Duška Kečkemeta, Ivan Meštrović (1883.-1962.-2002.), knjizi “Prijatelji – dopisivanje Ivana Meštrovića s Ivom Tartagliom od 1905. do 1947. godine”, katalogu izložbe Ivan Meštrović: Gospa od anđela – Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu te knjizi Mate Meštrovića “U vrtlogu hrvatske politike”.
– Međutim, način na koji su sintetizirani i prezentirani događaji iz njegova života i povezani sa skulpturama, nov je i pruža pogled u pozadinu nastanka određenih djela. Posjetiteljima je omogućen djelić građe koju sami iščitavaju i na taj način dolaze do novog gledanja i tumačenja Meštrovićevih djela, a skulpture dobivaju pozadinsku priču i oživotvoruju stvarne žene i njihove sudbine, a koje su bile i dio Meštrovićeva ljubavnog života i njegova inspiracija – smatra Marinović.