Nakon što se HNK Zagreb kroz ušicu igle provukao pred prijetećom kišom i u subotu uspio održati šesti Dan otvorenog trga, navečer je kazališnoj publici priredio pravu poslasticu. Sedamnaesti Festival svjetskog kazališta otvoren je predstavom “Lomeći valove” Gradskog teatra Luxembourg (Les Théâtres de la Ville de Luxembourg), a gosti su Zagrebu održali veliku teatarsku lekciju o inspiraciji i kreativnosti.
Bog dao, Bog uzeo
Činilo se, naime, da se tu nakon Larsa von Triera više nema što reći, ali potresna priča koja nas je opčinila u filmu, na kazališnoj je sceni dobila sasvim novu dimenziju te se potpuno odvojila od sveprisutnog trenda predstavljanja filmskih hitova u kazališnom mediju, trenda koji zadnjih godina forsiraju brojna hrvatska kazališta, i to, uz čast iznimkama, s vrlo upitnim rezultatima.
Baš zbog toga vrijedilo je vidjeti kako su taj problem riješili Luksemburžani predvođeni redateljicom Myriam Muller, kojoj je pomogao i sam Von Trier, koji je sudjelovao u adaptaciji scenarija. Ovdje kroz veliku ljubavnu priču, onu između mlade Bess i mnogo starijeg i iskusnijeg Jana, zapravo pratimo pogubni utjecaj male, zatvorene i strogo religiozne sredine na nekoga tko želi biti drukčiji, svoj. Bess je takva, iako uronjena u svakodnevicu i sve stroge običaje svoje obitelji i sela, ona je jednostavno dobra. Za okrutni svijet koji je okružuje, a riječ je o izuzetno patrijarhalnoj i religioznoj, zapravo rigidnoj sredini, to nije samo slabost nego i prava bolest, i to ona koja se liječi u ludnici, gdje Bess završi nakon smrti brata, jer ona svoju tugu ne može preboljeti po uputama “Bog dao, Bog uzeo”.
U trenutku kada se Bess ludo zaljubi, a crkveni poglavari pristanu na njezin brak sa strancem, čini se da je napokon pronašla naručje i sklonište u kojem će njezina dobrota procvasti. Jan je voli, ali ta je ljubav zapravo put u tragičan kraj. Redateljica Muller slavno djelo Von Triera pretvara u grčku tragediju, Bog ili bogovi (kako vam drago) doista se igraju ljudima i njihovim sudbinama, a svi osim Bess i Jana postaju crni, bezlični i sveprisutni članovi kora – oni koji komentiraju tragediju iako imaju moć da je spriječe. U podtekstu je i priča o muškom i ženskom poimanju ljubavi. Bess voli neograničeno, apsolutno, čak i bestjelesno, a za Jana je nemoguće voljeti bez seksa, a takvo razdvojeno poimanje ljubavi – koja nesumnjivo postoji – ponovno od žene radi žrtvu.
Kako bi koncentrirano i s puno emocija, onih istinskih koje tjeraju suze na oči u mraku kazališta, ispričala Bessinu priču, redateljica do minimalizma pojednostavnjuje sve ostalo.
Točne i potresne emocije
Scenograf i kostimograf Christian Klein sve prizore rješava s nekoliko rekvizita i staklenom pregradom iza koje radnju pokazuju svjetla Renauda Ceulemansa dok su kostimi na granici “nevidljivosti”. Iz te, zamalo plošne, slike pobjegne tek pokoji ton glazbe, ali, naravno, na nju crkveni glavešine gledaju s apsolutnim neodobravanjem, pa je i redateljica “gasi” nakon nekoliko taktova.
Sve je ovdje na glumcima, a sve su izvedbe nevjerojatno točne u emocijama i potresne u izričaju, tim više što u najvažnijim scenama lica glumaca vidimo u videoprojekcijama.
I glumci s ovdje svi “u službi” glavne protagonistice, a naoko fragilna Chloé Winkel doslovno dominira svakom scenom. Ostali su samo okvir za njezine glumačke bravure, a iz tog se okvira izdvajaju Jules Werner kao Jan i Brigitte Urhusen kao Dodo. •