Premijernom izvedbom Puccinijeve "Tosce" u režiji Gorana Golovka i pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića na Peristilu je započelo 69. Splitsko ljeto. Glavne uloge povjerene su trolistu vrhunskih hrvatskih solista: sopranistici Kristini Kolar, tenoru Domagoju Dorotiću i basu Lucianu Batiniću s kojim smo razgovarali uoči premijere.
Kako doživljavate ulogu Baruna Scarpije, jednu od najdojmljivijih u operama uopće?
Scarpia je u opernoj literaturi jedan od najnegativnijih likova, a ja kao bas ulazim zapravo u dramsko-baritonski repertoar. Uloga je vrlo komplicirana i zahtjevna, ali izazovna i glumački savršena. Nije statična, mogu si imati slobodu i prepustiti se glumi uz pjevanje jer Scarpia mijenja raspoloženja, smišlja smicalice koje Toscu čine ljubomornom, on je ujedno najveći džentlmen, ali i najveći prevarant, i okrutni mučitelj. Nakon dvadeset godina karijere, ovo je možda jedna od uloga koju sam želio pjevati. Osim izazovnih scenskih i interpretativnih dijelova, uloga je i vokalno vrlo zahtjevna jer je i orkestracija jako gusta. U prvom činu Scarpia ima možda jednu od najspektakularnijih opernih arija u cijeloj literaturi, "Te Deum" koji izvodi s vrlo moćnim zborom i orkestrom. Predivna glazba, koju je riječima teško opisati, jednostavno je treba doživjeti.
Svi hvale Radovnikovićeve kostime. Kakav je vaš?
Radnja se izvorno događa 14.6.1800. u Rimu u crkvi, i u Palači Farnese gdje je Scarpia šef policije. On je ujedno i barun, dio plemstva. U prvom činu sam u stiliziranom kostimu rimskog, odnosno talijanskog karabinjera. Odora opisuje njegov karakter. Kapa, rukavice, veliki plašt, nakićena uniforma s crvenom linijom na hlačama. Kostimi su izuzetno lijepi, impozantni. Mladen Radovniković uspio je odjevnim kreacijama zapravo pomoći pjevačima da izvučemo što više karaktera likova koje tumačimo. U dobrom kostimu mogu dati puno više na sceni. Kad sam obukao svoj kostim, dobio sam posebnu snagu. Rekao sam: "To je to!!!" Predivan je. U njemu se i puno lakše glumi.
Prvi put surađujete s Goranom Golovkom kao redateljem. Kakvi su dojmovi?
Jako sam se ugodno osjećao na probama. Iznenađen sam kako on vodi režijske probe, istovremeno je ležeran i odlučan, ima odlične ideje, čovjek je s kojim se može razgovarati i zajedno doći do zaključka. Redatelj mora biti i pedagog i psiholog, što Golovko uistinu jest. Koliko će se pjevač dati na sceni, može puno ovisiti o pristupu redatelja. O tome ovisi hoćete li biti glumački rezerviran, oprezan ili pak otvoren, opušten i potpuno se predati ulozi. Goran Golovko je redatelj za poželjeti.
Toscu pjeva sopranistica Kristina Kolar, a Cavaradossija tenor Domagoj Dorotić. Dugo se poznajete, nazivaju vas "hrvatskom opernom reprezentacijom".
Poznajemo se više od dvadeset godina. Dobro se slažemo i razumijemo. Prvi put smo "Toscu" pjevali u Zagrebu prije devet godina. Sad smo opet zajedno na najljepšoj otvorenoj pozornici na svijetu. Pokušavamo odoljeti izazovima, a Peristil je najveći akustični izazov. Bilo je nekih poteškoća s akustikom, međutim maestro Lipanović uspio je izbalansirati glasove i orkestar.
Rođeni ste Splićanin, živite godinama u Zagrebu, a kažete da ste Makaranin?
Rodio sam se u Splitu, ali ipak sam Makaranin. Izazov mi je svaki put doći u Split jer je poseban grad u kojem vlada posebna atmosfera. Tu sam pohađao Glazbenu školu "Josipa Hatzea". Split je meni bio prvi "veliki" grad i postaje uistinu naša dalmatinska metropola. Osjećam se ovdje kao doma. Po osjećaju pripadnosti nemam razlike između Splita i Makarske.
Diplomirali ste i stomatologiju. Kako to da ste "završili" kao operni pjevač?
Išao sam u Opću gimnaziju u Makarskoj i paralelno u Glazbenu školu u Splitu. Dok sam živio u Makarskoj, svirao sam trubu i onda sam odlučio ići u Zagreb studirati stomatologiju. Tamo sam počeo više pjevati, najprije u amaterskim zborovima, pa su potom došle i neke solo dionice. Stupio sam u kontakt sa zborom Zagrebačkim liječnicima pjevačima koji su me potaknuli da školujem glas. Upisao sam Glazbenu akademiju i od 2002. sam solist Opere HNK u Zagrebu. Od 2016. sam nacionalni operni prvak.
Biste li lagodnije živjeli, mislim na financije, da radite kao stomatolog?
Ponekad, kad se naljutim zbog nekih poteškoća u umjetničkom radu, pomislim na to kako bih možda imao više materijalnih sredstava. Međutim, ovako se osjećam ispunjenijim i sretnijim. Biti operni pjevač za mene poziv, a ne posao.
Puno ste basovskih uloga već otpjevali, a dobro ste poznati i splitskoj publici?
Da. Pjevao sam većinu uloga svog basovskog repertoara, a sada sa Scarpijom zadirem u dramsko-baritonski. U Splitu sam igrao uloge kao što su Egipatski kralj u "Aidi", Kecal u "Prodanoj nevjesti", Filip II. i Redovnik u "Don Carlu", Leporello u "Don Giovanniju", Montano u "Othellu", Daland u "Ukletom Holandezu", Colline u "La Boheme", Zaccaria u "Nabuccu", Fiesco u "Simonu Boccanegri", Banco u "Macbethu".
Koju biste ulogu još voljeli igrati?
U verdijanskom repertoaru volio bih pjevati Attilu u istoimenoj operi i Silvu u "Ernaniju". No, ne pjevam samo talijanski nego i njemački i ruski repertoar koji je sada zbog očigledne političke situacije malo zapostavljen. Ruski skladatelji su jako lijepo pisali za dublje glasove. Sada s ovim pomakom u bas-baritonski repertoar, otvara mi se možda i put za neke nove uloge wagnerijanskog repertoara.
Imate li tremu pred nastupe, naročito premijere i neki poseban ritual pripreme?
Ritual je takav da se nastojim dobro odmoriti, dobro upjevati, ručati na vrijeme i doživjeti što manje tzv. okolnog stresa. Trema uvijek postoji, ali ona me tjera da se što bolje pripremim. Međutim, čim izađem na scenu i zapjevam prvu frazu, odmah se opustim. Večeras će biti dodatni izazov što smo u izravnom televizijskom prijenosu u udarnom terminu. Kamere su ipak dodatni razlog za stres.