Nakon što je prošle sezone već nastupio uz Zagrebačku filharmoniju svirajući “Rokoko varijacije” Petra Iljiča Čajkovskog na koncertu za Zakladu Ana Rukavina, Luka Šulić se vraća na pozornicu Lisinskog. Večeras, 5. veljače, nastupa na koncertu koji nosi jednostavan naslov “Četiri godišnja doba”. Naime, Luka Šulić je prvi violončelist u povijesti koji je snimio slavne Vivaldijeve violinske koncerte na violončelu, a njegov istoimeni album već je ostvario sjajne rezultate na međunarodnim top-listama. Za to je, naravno, zaslužna i slava koju je Luka Šulić stekao na svjetski pozornicama kao polovica dua 2CELLOS, koji je trenutačno u kratkom mirovanju, prije nego što se sljedeće godine, kada slave desetu godišnjicu, ponovno vrate na stadione i u arene s novim, šestim albumom. U međuvremenu je Luka Šulić prošlog ljeta, na Igrama, održao i recital s Aljošom Jurinićem, za što su dobili Orlanda.
Koliko ste već koncerata održali s “Četiri godišnja doba”?
Prvi je bio u Trstu, dva su bila u Ljubljani, potom u Moskvi, Sankt Peterburgu i Milanu. Zagrebački koncert bit će sedmi, a nakon toga počinje turneja po Europi i Japanu. Do kraja rujna ove godine imat ćemo još dvadesetak koncerata.
Vi ste, naravno, glavna zvijezda koncerta u Lisinskom, u tolikoj mjeri da uopće nigdje nije navedeno tko vas prati. S kim svirate?
Prati me komorni gudački ansambl sastavljen od mladih i ponajboljih muzičara Slovenske filharmonije i Simfonijskog orkestra RTV Slovenije. Gušt mi je svirati s njima, a i njima sa mnom. Nakon koncerata koje smo već održali sjajno se osjećam s njima. Osim što su profesionalni i uvijek odlično pripremljeni, puni su pozitivne energije, a to je nešto što mi inače uvijek nedostaje kod orkestara na našim prostorima. Ta mladenačka pozitivna energija i kvaliteta meni su najbitnije.
Što ćete još svirati uz Vivaldija?
U prvom dijelu su Četiri godišnja doba, prvi put u Zagrebu na violončelu, a u drugom dijelu će gošća biti moja deset godina mlađa sestra, violinistica Eva Šulić. Svirat će “Zimu” iz “Godišnjih doba” Astora Piazzolle. Jako sam ponosan na nju, a i programski se s Vivaldijevim lijepo slaže Piazzolla. Onda sviram opet sam nešto atraktivne klasike: jedan stavak iz Haydnova Koncerta u D-duru, Montijev Čardaš, koji sam također “ukrao” od violinista, ali onda i malo Morriconea i nekoliko rokerskih obrada tipa 2Cellos, ali ovaj put za solo violončelo i moj gudački orkestar, dakle samo akustički instrumenti. Namjera mi je da koncert bude zanimljiv i lijep ne samo ljudima koji i inače vole i slušaju klasiku. Ja na koncerte dovodim novu publiku iz svijeta 2CELLOS koji nisu isključivo ili nisu uopće do sada bili ljubitelji klasične glazbe, pa im želim na što zanimljiviji način dočarati taj svijet, a opet i da to budu kompozicije čije sviranje meni predstavlja izazov. Inače i naš najgledaniji spot “Thunderstruck” počinje s Vivaldijem pa sam sve skupa povezao u priču koja dočarava ono što ja stvarno jesam. Vraćam se korijenima, ali nisam samo klasični muzičar i nemam samo klasičnu publiku. Bit će to možda nešto novo i za ljubitelje klasične glazbe. To je moja misija, ujediniti sve u uživanju u glazbi. Ne volim nikakve podjele, ali ne želim svirati samo klasiku cijeli život. Volim raditi nešto novo, eksperimentirati.
Kako ste se odlučili za Vivaldija i “Godišnja doba”?
To mi je bio velik izazov jer do sada nitko u svijetu to nije snimio na violončelu. Još nitko do sada nije bio toliko lud (smijeh). Vjerojatno to dugujem svojem profesoru Valteru Dešpalju jer sam već kao njegov student svirao mnoge kompozicije iz violinističke literature. Možda je on kriv za taj mazohizam u meni. Od njega sam naučio puno trikova i inače jako puno o obrađivanju violinističkih skladbi za violončelo, što je jako zahtjevno jer mi nemamo tu e-žicu koju imaju violinisti, pa moramo izmišljati i izvoditi svakojake prstolomije.
U samim partiturama niste ništa mijenjali?
Sve je kao u originalu, osim “Proljeća”, koje sam iz originalnog E-dura, koji je baš jako nezgodan za violončelo, transponirao u D-dur, u kojem zvuči mnogo bolje, otvorenije. Sve ostalo sviram u originalnim tonalitetima, samo oktavu niže, što je na violončelu opet puno više nego na violini.
Dugo ste radili na tome. Jeste li tako održavali dodir s klasikom cijelo vrijeme?
Normalno. Na tim našim turnejama često nemaš što raditi pa razmišljaš što bi mogao napraviti sam. A Vivaldi mi je bio golem izazov, odsvirati i napraviti prvu snimku u povijesti. Na sve sam to jako ponosan. A također, bez obzira na to što su ih obrađivali već milijuni ljudi, Četiri godišnja doba su i dalje remek-djelo za sva vremena. Osim toga, kod Vivaldija mi se osobito sviđa to što ga možete svirati onako, oprostite mi na izrazu, s mudima. On podnosi malo grublji rokerski način svirke, osobito intenzivni i brzi dijelovi poput “Ljeta”, a ima opet posebno romantična lirska mjesta.
Je li Vivaldi bio roker svoga baroknog vremena?
On je sigurno u svoje vrijeme bio mnogo veći roker nego što sam ja danas.
Na kojem instrumentu svirate?
Na modernom instrumentu na koji sam tijekom turneja naletio u Americi. Jako mi se svidio i kupio sam ga. Nov je, ali je kopija violončela kakve je u prvoj polovici 18. stoljeća gradio veliki venecijanski majstor Montagnana. Nešto je veći i širi od ostalih violončela, što meni paše jer sam jako krakat i podnosi moju snagu. Meni je bitno kod čela da mogu uroniti u nj, da mi ne pruža otpor. Ima vrhunskih starih instrumenata koji ne podnose moje snagu. Naravno, da sada dobijem originalnog montagnanu, ovog bih odmah bacio.
Nekog poput onog na kojem svira Misha Maisky?
Ah, taj njegov instrument meni je jedno od najdražih violončela. I Yo-Yo Ma također ima montagnanu...
Album ste snimili u Rimu...
Zbog Vivaldija sam želio taj projekt realizirati u Italiji, a Santa Cecilia je sigurno jedan od najboljih talijanskih orkestara koji ima i sjajan komorni gudački orkestar. Usto, Luigi Piovano, koji je njihov voditelj, također je violončelist. Povezali smo se preko naše diskografske kuće Sony i odlično smo se složili. A cijelo je snimanje dobilo još jednu stresniju, ali i čarobniju dimenziju kada mi se upravo u to vrijeme rodila kći Hana. Ja sam naivno mislio da ću stići odraditi snimanje i do tog se dana vratiti kući u Maribor, ali ona nas je iznenadila i rodila se trinaest dana ranije. Zato sam joj posvetio album, da se odužim.
A kako sin reagira na glazbu?
Val sad ima dvije godine i tri mjeseca i već vidim da ima dobar sluh. Pjeva pjesmice, dobro pamti tekstove, memorija je tu i nema dvojbe da ću ga upisati u glazbenu školu. A sve dalje je stvar karaktera samog djeteta.
Je li vam šok nakon svih decibela zasvirati bez pojačala pravoj u koncertnoj dvorani?
Mislite, čujem li još išta? (Smijeh) Na sreću, barem koliko ja znam, nije mi stradao sluh. Zapravo je s pojačalima i na puno decibela puno teže svirati čisto jer uopće ne čujete intonaciju, ne čujete ništa. To je jako izazovno u našem projektu, a ljudi obično misle da je to što Stjepan i ja radimo puno lakše i jednostavnije. Moramo se puno više oslanjati na memoriju i mentalnu sliku pozicija prstiju na violončelu, što je zapravo također odlična vježba. Mislim da smo obojica kroz sve to čak i napredovali svirački. Naravno, druga je to glazba, ali način na koji mi sviramo rock and roll i klasiku je zapravo isti. Zapravo, svirati rock ‘n’ roll na dva violončela puno je teži put koji smo mi odabrali. To je druga vrsta publike koja traži zabavu i mi smo morali naučiti kako im to pružiti. Biti pred punom arenom s dva čela, pa makar i električna, strašno je zahtjevno. Puno smo mi znoja i krvi prolili u naših osam godina. Naravno, sve to ne zahtijeva takvu vrstu koncentracije kakva vam treba da biste odsvirali Vivaldijeva “Godišnja doba”. To zahtijeva fokusiranost na nekom drugom nivou. Ono je više fizički, a ovo mentalni, psihički napor i koncentracija.
Kako se danas osjećate u klasičarskom svijetu i kako na nj gledate?
Iskreno, ne razmišljam o tome. Uvijek ima ljudi koji kritiziraju ono što radite, puno ih je i ljubomornih, ali što ću im ja (smijeh). Nakon što smo toliko izašli iz tog klasičnog svijeta shvatio sam koliko je taj svijet zapravo malen. Neke stvari mi budu smiješne i o njima više ne razmišljam. Vraćam se klasici, ali koncerte radim sam, imam vlastiti orkestar, sve sami organiziramo, nisam dio nikakvih pretplatničkih ciklusa, ni o kome ne ovisim, imam puno više slobode i, što je najvažnije, imam svoju publiku. U rock’n’rollu je puno veća demokracija i sve je puno čišće. Ako imaš svoju publiku koja će kupiti ulaznicu za tvoj koncert, to je to. U klasici ima mnogo više “politike”, mnogo veću ulogu igraju poznanstva, međusobne usluge i pozivanja... Stjepan i ja smo sada potpuno, neću reći iznad, ali svakako izvan tog svijeta. Uostalom, klasične publike ima sve manje pa dobivamo sve više poziva i od klasičnih festivala i orkestara jer svi već vide da mi sa sobom dovodimo novu i mlađu publiku.