U dokumentarnom programu Zagreb film festivala, nažalost "skrivenom" u malom kinu Grič, premijerno je prikazan film "Marina Abramović: Umjetnica je prisutna" o životu i djelu crnogorske "bake performansa". Film dramaturški prati pripreme i tijek istoimene izložbe u newyorškom muzeju MoMA, u kojem je Marina Abramović tri mjeseca nepomično sjedila na drvenom stolcu pred kojim su se izmjenjivali posjetitelji izložbe.
Kao redatelji film potpisuju Matthew Akers i Jeff Dupre, no na odjavnoj špici komotno bi mogla biti potpisana i sama Marina Abramović, koja i u najemocionalnijim trenucima ostavlja dojam osobe koja vrlo precizno kontrolira što će i kako biti zabilježeno kamerom.
Potpuna kontrola
– Odrasla sam u kući dvoje narodnih heroja. Moje djetinjstvo odmalena je bilo čeličenje pred bitku, što je uključivalo i nenajavljena buđenja usred noći. Iz doma nisam ponijela puno topline, ali jesam fizičku i mentalnu snagu bez koje danas ne bih bila tu gdje jesam – objasnila je Marina, čiji su performansi nerijetko zaista zahtijevali jaku fizičku spremu. Jer podsjetimo, riječ je o ženi koja se uime umjetnosti svom snagom zabijala u betonske zidove, žiletima si rezala kožu, do krvi se šibala po leđima...
– Pitanje koje mi je najviše puta postavljeno ujedno je ono koje najduže nisam čula: "Zašto bi to bila umjetnost?" Zanimljivo je kako me to više nitko ne pita – nasmijala se Marina u kameru, svjesna da u umjetničkom svijetu nema mnogo onih koji bi se usudili propitivati njezin rad. Bar ne dok ljudi u vrećama spavaju pred MoMA-om kako bi bili prvi u redu za sjedenje preko puta Marine Abramović. Kamera Akersa i Duprea zabilježila je brojne posjetitelje koje je sam pogled na iscrpljenu umjetnicu, koja je tijekom izložbe uza se imala samo bočicu vode i posudu za nuždu skrivenu pod stolcem, dovodio do suza.
Samo u jednom trenutku zaplakala je i sama Marina – kad se preko puta nje pojavio Ulay, bivši životni partner s kojim je godinama živjela u malom kombiju, slobodna od svih materijalnih dobara, posvećena samo njemu i njihovoj umjetnosti. Upravo Ulayev dolazak, nakon čak dvadeset godina razdvojenosti, dao nam je potpuno nov pogled na Marinu Abramović – umjesto snažne, proračunate umjetnice, pred kamerom smo odjednom vidjeli ranjivu ženu, koja se za svojeg muškarca bila spremna zatvoriti u kuhinju, dok je njemu prepuštala "muške" poslove poput brige o računima i vožnje automobila.
Razočarano naprijed
Osim što daje novu perspektivu za promatranje njihovih zajedničkih radova, u koje su kanalizirali svu sreću i nesreću dugogodišnje veze, filmski prikaz njihova odnosa napokon nam daje i objašnjenje kako se beskompromisna umjetnica iz malenog kombija pretvorila u veliku zvijezdu umjetničke i modne scene.
Nakon prekida s Ulayem radikalno je uklonila sve što je moglo podsjećati na njen stari način života. Iz hipi sandala tada je uskočila u dizajnerske visoke potpetice te krenula grabiti prema vrhu. Danas kad ima status, bogatstvo i slavu, i sama sebe gleda kao podvojenu ličnost, a svoj život i umjetnost kao dijalog "stare" i "nove" Marine.
pa sto mi imamo vanistu,,, sto ce nama moma i bakraci nama je dobro i u proslost,,iako su cak i financijski rezultati porazavajuci.. nasa je umjetnost na uredjajima za odrzavanje zivota..pravi primjer kako je mjesanje drzave pogubno jer daje snagu slabijima i gusi bolje...