“Sviraj to ponovno, Sam!” Legendarnu rečenicu prepoznaju svi istinski filmofili, ali bilo bi zanimljivo doznati znači li ona išta onima koji su rođeni u 21. stoljeću i koji s prijezirom odbacuju “starinske”, tj. crno-bijele filmove. To je, naravno, rečenica iz “Casablance” slavnog filma redatelja Michaela Curtiza, koji je svečanu premijeru imao na današnji dan 1942. godine, da bi u siječnju 1943. počeo svoj slavodobitni pohod na američka kina te postao važan dio borbe Amerikanaca u Drugom svjetskom ratu.
Danas možemo reći da je priča o tom legendarnom filmu počela kao priča o još jednom u nizu propagandnih filmova koje je Hollywood izbacivao od početka Drugog svjetskog rata, a zna se i da se scenarij neprestano mijenjao te da nitko od uključenih u autorsku ekipu nije ni znao da snimaju remek-djelo, film koji će preživjeti sud vremena i stvoriti novu vrstu filmskih junaka. A sve je zapravo počelo kao djelo pisano za kazalište. Film je utemeljen na tada još neproduciranoj kazališnoj drami “Everybody Comes to Rick’s” (“Svi dolaze u Rick caffe”) Murraya Burnetta i Joan Alison.
Ta je drama dospjela u ruke Stephena Karnota, analitičara Warner Brosa zaduženog za priče. On je pročitao dramu, dao joj odobrenje, ali i nazvao je “sofisticiranim kičem”. Na svu sreću dramu je pročitala i urednica Irene Diamond, koja je u njoj prepoznala potencijal stvaranja ratnih junaka te je uspjela nagovoriti producenta Hala Wallisa da je otkupi za snimanje filma. Autori su tražili, i dobili, 20 tisuća dolara, što je tada i u Hollywoodu bio zapanjujući novac. I to je prvi rekord “Casablance”, jer je to bio tada najveći plaćen iznos za dramu koja još nije imala svoju kazališnu premijeru.
U trenutku kada je počelo snimanje filma problemi su se počeli gomilati, ponajprije jer se sve snimalo jako, jako brzo. Tek je kasnije postalo jasno da je “Casablanca” išla ukorak s ratnim operacijama i da je brzina bila potrebna kako bi se prikazivanje filma poklopilo sa savezničkim iskrcavanjem i borbama u sjevernoj Africi. Na filmu su radili prvorazredni scenaristi tog vremena: Julius J. Epstein, Philip G. Epstein i Howard Koch, a rokovi su im doslovno visili nad glavom, jer su stranice scenarije isporučivali nakon što je snimanje već počelo i doslovno su jedva držali korak s produkcijom filma.
No redatelj filma Michael Curtiz imao je nos za velike drame i čini se da je on jedini znao da će uzbudljiva priča fokusirana na, kako je sam rekao, “sukob između ljubavi i vrline”, na junaka koji mora izabrati između ljubavi prema ženi i ispravnog postupanja u trenutku u kojem se čini da svijet propada, biti mnogo više od sličnih ratnih filmova tog vremena. Slijedeći svoje instinkte izabrao je glavne glumce i baš je to učinio besprijekorno. Glavnu je ulogu, na čuđenje mnogih, povjerio Humphreyu Bogartu, tada već poznatom glumcu, ali definitivno ne i zvijezdi kakva je postao nakon ovog filma. Upravo u “Casablanci” snimio je Bogart prvu ulogu romantičnog junaka, i to onog koji će sam sebi slomiti svoje zaljubljeno srce. Njemu uz bok Curtiz je stavio prelijepu i glumački talentiranu Ingrid Bergman te Paula Henreida, koji je utjelovio hrabrog i sofisticiranog junaka francuskog pokreta otpora.
Priča filma odvija se u marokanskom gradu koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio pod kontrolom vlade u Vichyju te kao takav meka za sve one koji su pred nacistima bježali iz Europe s nadom da će se domoći SAD-a. Rick je vlasnik najpopularnijeg bara u Casablanci, u koji se jedne večeri ušeće njegova pariška ljubav, žena koju nikada nije prestao voljeti. On mora odlučiti hoće li pomoći njezinom suprugu, vođi pokreta otpora, da pobjegne iz Casablance kako bi nastavio borbu protiv nacista ili će dozvole za odlazak iskoristiti da s voljenom ženom sam ode. U toj je priči Hollywood izgradio lik junaka kakve filmska publika voli i danas; šutljivog muškarca koji je naoko grub i gleda samo vlastite interese, onog koji unatoč svemu zna voljeti (ali samo jednu, onu pravu ženu), no koji u konačnici postaje heroj kada svoj život podredi općem dobru. Tog su junaka, i danas sveprisutnog na filmu, stvorili priča “Casablance”, redatelj i njegova glavna zvijezda, da bi zauzvrat dobili slavu koja ne blijedi – i tri Oscara, među ostalim i onaj za najbolji film.
Film je koštao nešto malo više od milijun dolara, što je bilo nešto više od tadašnjeg hollywoodskog prosjeka, i cijeli je zapravo snimljen u studiju, osim same završnice koja je snimljena u zračnoj luci Van Nuys. Kako bi se uštedjelo, korišteni su eksterijeri drugih filmova, tako je set filma “Pustinjska pjesma” preuređen da se u njemu snime kadrovi Pariza. Posebno je zanimljiv sam set za Rickov lokal koji se sastojao od tri nepovezana dijela pa je stoga unutarnji izgled neodređen, što svakako pogoduje današnjoj turističkoj atraktivnosti Rickova caffea u modernoj Casablanci, koji pohode doslovno svi turisti koju dođu u taj grad. Vojni analitičari i danas govore o pozadini za posljednju scenu filma koja prikazuje avion Lockheed L-12 Electra Junior s osobljem koje se šeće oko njega. Snimljena je uz upotrebu patuljastih statista i proporcionalnog modela aviona, koji je bio izrađen od običnog kartona. Kako bi se prikrio taj karton, scena je obavijena maglom, a upravo je ta magla dala onaj krajnje tragičan i romantičan ton sceni rastanka dvoje ljudi koji se vole, uz još jednu poznatu rečenicu: “Uvijek ćemo imati Pariz!”, što je i scena na koju ne plaču samo oni koji istinski preziru romantiku na filmskom platnu.
Podjednako su zanimljivi i neki drugi detalji sa snimanja. Ingrid Bergman bila je pet centimetara viša od Bogarta, što redatelj 1942. nikako nije mogao pokazati u filmu o velikom ratnom junaku. Sama glumica poslije je govorila kako je Curtiz natjerao Bogarta da stoji na blokovima i sjedi na jastucima u svim njihovim zajedničkim scenama. Koplja su se lomila i o samom kraju filma. Tako je sam producent filma Hal Wallis napisao posljednju rečenicu: “Louis, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva” (koja zatvara trolist velikih citata iz “Casablance”), ali to je učinio nakon što je snimanje završeno. Stoga je Bogart mjesec dana kasnije bio pozvan u studio kako bi sceni dodao i glas. Odmah nakon toga planirano je da se na kraj filma dodaju i scene u kojima Rick i Renault (koji po priči filma odlaze u Legiju stranaca) predvode vojnike koji plove na brodu u sklopu savezničke invazije Afrike, ali se od toga, na sreću, odustalo jer je legendarni David O. Selznick presudio “kako bi bila grozna pogreška promijeniti završetak filma”.